Eh kako divan je

Miris kukuruznoga kruha

Od onoga Žita bijeloga.

Kako su mnoge godine

Urod svoj dale

Pa djecu mnogobrojnu i

Usta gladna nahranile.

Eh kako miriše kukuruza

Veličanstveno mami

A priča mi priče tužne

Iz prošlosti davne ružne

Pa malo u sadašnjost svrati

Predivan okus mi dati

Precima poruku poslati

Da ja sam koja jesam

Volim ovo sto jesam

A od prošlosti kukuruzu silno

Tako je jaka a okusom laka

Podigla i baku i đaka

Snagu im dala

Trajnost zaslužila.

Kruh moj daj mi Bože danas

A zagrli sestru svoju

Sanjaj slavu njezinu

Priznanje daj joj i medalju

Za Čovječanstva spas.

 

Jelena Svrzlić-Ćorić

 

 

 

I rat i mir, i zemlja i svemir

i san i java, osmijeh i suze,

domovina i tuđina,

livada il planina,

ljubav ili mržnja,

sve je dio plana,

kušnje sa svih strana,

stabilnosti kraj bezdana,

čvrste volje,

učiniti bolje

i još više za bližnjega,

da piše ljubav stanice sreće.

Da nema staha

da suza usahne,

čovjek dotakne

bit postojanja.

Da ljubav zakone piše,

da zborimo što tiše,

darujemo nečujno,

odričemo bezbolno,

što tiše,

na zastavi ljubavi da piše,

,,sve za nju" a nuj ni za što.

znaću da živim,

ako volim,

smisao bit će ljubav čista,

ona je sve,

sve je ljubav,

i bol i istina i suza bistra.

 

Jelena Svrzlić-Ćorić

 

 

 

Hodam svako jutro stazom

popločanom nijansama

stvarnosti a put

uokviren u nastojanja

nekako pust mladosti.

Tražim izgubljena sjećanja

i razloge za sreću

da stvorim ju sama sebi.

Smisao svakoga koraka

pravdam činjenicom

Življenja borbom a tako lijepi je

Predati se stihijskim planovima

Žuditi za samo vidljivim

opipljivim, stvarnim

pa neće boljeti.

Prespavati život sa mnom

najlakše je ,

previše truda moglo bi mu štetiti.

I tako sama a sa masom

koju doživjeti ne mogu

smišljam razloge

kako trajala bih.

Okrugli stol kao

Okvir za mržnju

Šalica kave kao

Suputnica

A bol sa svakim novim

korakom sve veća.

Imuno grlim svoje suze sto

Poteći će

I pretačem ih

U pehar

Stvoren od mojih

Misli.

 

 

Jelena Svrzlić-Ćorić