Izlet  kao  Vremeplov

  Danas je prosto nemoguće otvoriti jedan od ovih virtualnih medija a da ne naletite na tekstove žaljenja za vremenom koje je iza nas. Žalopojke svih tipova, za ljepšim životom, sretnijim i drugačijim djetinstvom, žal za vremenom u kojem smo bili mladi. Ko se danas ne sjeća prvih ekskurzija, prvih izleta u nepoznato. Tih dana kada smo prvi puta napuštali „domaći teren“ i gonjeni radoznalošću mladosti proširivali svoj vidokrug obrazovanja, kulture. Taj dan kad prvi puta kao nejaki pilići provirimo glavu ispod zaštitičnog trupla majke, samouvjereni da znamo sve što nam treba, upustimo se u pustolovinu. Vjerovatno poslije neprospavane noći, budno iščekujući jutro, možda i prvi puta dizali smo se na noge poslije prvog poziva. Stvari spakovane,  još se nekako uguraju majčini sendviči u prazne kutove rusaka, torbi i brzo pravac autobus ili vlak. Konačno dolazite do autobusnog kolodvora, sudeći po smijehu i ljudima, reklo bi se da su kasni popodnevni sati a ne rano jutro.

   Oni svjesniji, odgovorniji prevrtaju po torbi kako bi kontrolisali dokumente koje im trebaju za putovanje, vjerovatno po stoti put, umjetnici kontrolišu foto aparate, gladniji su već prvi sendvič prežvakali. Obavezno u takvim situacijama ima bar jedan zbog kojeg se čeka, jer treba stići svakog trenutka. Skoro svi na svojim mjestima, poslije onog obaveznog ispitivačkog upoznavanja, počinju prvi vicevi i smijeh.

   Od tih prvih trenutaka i nastavka putovanja, dovoljno je par riječi i smijeh ne prestaje. Vrijeme i prostor su toliko nebitni jer imate osjećaj da prolazite kroz nekakvu mliječnu plazmu, koja ne ostavlja skoro nikakav dojam na putnike. Oslobođeni onog moralnog grča i otkačenih kočnica stida, smijemo se već na početak vica, dok je kraj završavao grohotom kao refren dobro izvježbanog hora smijača.

   Sve je ovo u redu, kad bi se radilo o nekakvom pismenom radu srednjoškolaca ili učenika koji opisuju doživljaje svoje male mature.

   Ne, ovo se desilo u nedjelju 17.04.2016 godine, na izletu udruge „Župa Potočani.ch“ u Strassburg, skoro ili više od trideset godina poslije tih naših prvih ekskurzija.

   Mislite da pretjerujem, pitajte sve učesnike, ja mislim da će Vam svi reći kako ovo putovanje moramo što prije ponoviti. Dobro organiziran jednodevni izlet, od samog dolazka uz stručnog turističkog vodiča koji nas je odveo do svih znamenitosti u Strassburgu (Münster, Europa parlament, stari grad...). Jednim prekrasnim ručkom u restoranu „Marko Polo“, predivnim imenom i kuhinjom.

    Bilo je tu svega, od onih željnih znanja koji su upijali svaku izgovorenu riječ, do onih koji obavezno iskaču iz kolosijeka, ne zbog pravca i puta, nego zbog činjenice što takvi vječno ili trče za pravcem ili idu u suprotnom smjeru. Mjestimičnu kišu nitko nije spomenuo, povratak je bio kao i polazak, smijeh, šalu i zezanciju koju ima samo ona vrsta ljudi koji nisu opterećeni ničim.     Spontano se raduju zajedno kao da pripadaju jednoj generaciji, jednoj klasi/razredu, koja je provela niz godina skupa. A nije, ljudi koji su se prijavili za ovaj izlet, slučajno odabrani,ali sa istom željom. Vjerovatno željni onog osjećaja mladosti, kad tim izletom pobjegnu bar za jedan dan od svakodnevnice.

   Nadam se da ćemo ponoviti ovaj naš izlet u prošlost, destinacija je nebitna, sa ovakvim ljudima i put na mjesec bi bio „mačiji kašalj“, jer bi nedostatak kisika nadomjestili smijehom, vjerovali ili ne i jedno i drugo su neophodni za život .

   Pa sad neka mi netko kaže da ne postoji mogućnost putovanja kroz vrijeme, nekakva vrsta vremeplova. Recite mu da laže, jer ja sam bio u njemu, sve je moguće.

 

 

Za kraj još nekoliko sličica

 

 

Tekst Boris B.Iko

Slike Ivan Zečević

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi