Put križa na Odića brdu

Odlazim s prijateljem u selo Duge njive, na župi Potočani. Nalazimo se na mjestu gdje će biti građena i mrtvačnica. Polazimo u 19 sati od kapelice prije groblja Smrekovac. Predmoli fra Mladen Jozić, potočanski župnik.

Zahvaljujući vrijednim Dugonjivcima i Jošavcima, uređen je šumski put. Postavljeni su i novi drveni križevi na svim postajama. Put križa je put životnih muka. I naših, potočanskih muka. Molimo se za duše preminulih, počevši (u mislima) od čuvenog potočanskog hajduka Ivana Grgića Kike (1796.-1832.). Kiko je rano ostao bez roditelja. Za Kikom i njegovim sudrugom, čuvenim posavskim hajdukom Jurom Bošnjakovićem Zelom (iz Johovca), osmanske su vlasti pokrenule niz bezuspješnih potjera. Za odmazdu su mučile i povješale nedužne seljake sa odžačkih sela. Na imanju Marka Kneževića (Drmića), blizu potočanskoga Doma, stajali su do 1960-ih kameni biljezi. Kao spomen na te nedužne žrtve. I njih se sjećamo u ove "Dane sjećanja". Kiko i Zelo su pogubljeni na Carevoj ćupriji u Sarajevu 1832. godine. Potočanci su ginuli ne samo za osmanskoga, nego i za austrijskoga Cara. Tijekom prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) pale su brojne posavske žrtve. Ostavili su svoje kosti i na istočnom bojištu (u Galiciji) i na zapadnom bojištu (na rijeci Soči, u Italiji). O njima je pisao Mato Blažević, književnik rodom iz Bosanskog Šamca. I tih se žrtava prisjećamo dok se penjemo na Odića brdo. 

Odića brdo je nazvano po uglednoj obitelji. I ta je obitelj dala svoje žrtve tijekom drugoga svjetskog rata (1941.-1945.). Fra Grga Vilić piše da je odvjetnik Zdenko Odić bio dobar čovjek: "Bio je Hrvat, ali za suživot sa Srbima i Muslimanima. U Odžaku je postojala žandarmerijska ispostava u kojoj je ostavio i žandare Kraljevine Jugoslavije." I Zdenko Odić je jedna od žrtava Podvučijaka. Dok se polagano uspinjemo prema posljednjoj postaji, prisjećamo se i svih onih koji su stradali koncem svibnja 1945. godine.

Prisjećamo se i onih koji su ovdje stradali i odavde izbjegli u ljeto 1992. godine

Dolazimo do zadnje, 14. postaje Puta križa. Veliki drveni križ podigli su domaći ljudi, na čelu s Antom Božićem Čojkinim. Sa Odića brda pruža se veličanstven pogled u daljinu. Na obzorju se spajaju, u dugačkoj vodoravnoj crti, plavo nebo i zelena Posavina ravna.

Ispod nas se vide i poneka poplavljena područja. Izgledaju poput malih jezerca: imaju površinu glatku kao staklo. Među ovim vjernicima ima i onih koji su sada, u svibnju 2014. izbjegli od poplave iz donjih sela. Tu je i domaća baka u crnoj marami. Sa Odića brda laganim korakom vraćam se s prijateljem prema Smrekovcu. Otvaram željeznu kapiju groblja da se pomolim za preminule. Prijatelj kaže da ne valja ići na groblje nakon zalaska sunca. Odgovaram: "Za one koji počivaju sunce nikad ne zalazi." Nakon toga vozimo se kući. Iz naše avlije vidi se kuća obitelji Vilić. Vidi se, u daljini, i lijepo osvijetljen križ na Odića brdu.