Potočani-besmisao nevidljivih granica

Župa je dobrim dijelom smještena u općini Odžak, ali ne sva. Dio župe, posebno gdje je župna kuća i područje filijale Srnava, pripada Republici Srpskoj, pa ta granica prolazi između župne kuće i crkve.

Posavska župa Potočani, smještena nedaleko od Odžaka, pravi je smiraj za oči i dušu. Prolazeći plodnim ravnicama i brežuljcima, između rijeka Bosne i Save, pogled upija svježe izbrazdane oranice, polja kukuruza, uređena dvorišta i kuće moderne gradnje, gotovo nove, a mnoštvo kapelica uz put cjelokupnom ambijentu daje notu svetosti.

    Čini se da ovdje vrijeme ima neki svoj ritam koji zahvaća i one koji kroče na potočansko tlo. Iščezava užurbanost, potreba za pogledavanjem na sat ili mobitel, napetost... Umjesto toga, prevladava mir, opuštenost, zadovoljstvo.

    Spontano se nameće misao o ljepoti življenja u ovom kraju i suživotu s prirodom koju je jesen dodatno prošarala i ukrasila svojim bojama, dok pluća udišu čist zrak koji tjera rumen u obraze. Tome uvelike pridonosi susret s ljubaznim i pristupačnim župnikom fra Mladenom Jozićem, koji nam je sa župnim vikarima fra Zlatkom i fra Ilijom Matanović, inače rođenom braćom, i kuharicom Slavicom Tipura poželio dobrodošlicu.

    Od 2009. njih trojica djeluju na području župe Potočani koju čine naselja: Potočani, Brezik, Duge Njive, Drenovac, Jošava, Lipik, Novi Grad, Srnava i Vrbovac. Jednim dijelom župa je smještena u Federaciji BiH, a drugim dijelom u Republici Srpskoj.

     Dok sa sjajem u očima pripovijeda o povijesti župe, vidljivo je da se župnik srodio sa župljanima i ovim mjestom. Na srcu mu leže. Veli da je područje župe Potočani oduvijek bilo na tromeđi ratnih zbivanja, pa tako i u zadnjem ratu:

      "Rat nikome nije brat. Učinio je dosta toga pogubnog na ovom području što se tiče ekonomije i personala. Župljani su prognani 1992, cijelo naselje je dobrim dijelom stradalo, porušeno, devastirano. Župna kuća i crk­va sv. Marka Evanđelista teško su oštećene."

     Toranj crk­ve potpuno je srušen, a pri padu tornja stradala je i sakristija, župni ured i trijem između kuće i crk­ve. Obnova crk­ve započela je u lipnju 1996. i nakon nekoliko godina njena vanjština zasjala je u novom ruhu. Župna kuća u ratu je zapaljena i ostali su samo zidovi. Njena obnova počela je 1997. i traje do danas.

   Iz godine u godinu broj đaka u područnoj petogodišnjoj školi u Potočanima smanjio se toliko da su otpali 4 i 5 razred. Učiteljica Ivanka Dubravac danas predaje nastavu za 11 učenika raspoređenih u 3 razreda: u prvom razredu trenutno ih je 6, u  drugom - 2, u trećem - 3.

"Njemačka je sve popapala. Odlazili su jedno po jedno, dvoje, pa troje, onda cijele obitelji s djecom. Jednostavno ne vide ovdje neku perspektivu, ali mislim da ovaj kraj jako puno nudi i da olako prepuštamo i napuštamo svoju djedovinu. Moglo bi se puno toga napraviti, ako postoji prava želja i politički poticaj.

    Nažalost trenutno ga nema. Obitelji odlaze: Njemačka, Austrija, Švicarska, mladi se podižu s radnih mjesta. Sve nas je manje, samo nam ostaje Bogu se moliti da se situacija popravi", kaže učiteljica Ivanka, koju smo zatekli u pripremama za Dane kruha i zahvale ispred crk­ve sv. Marka Evanđelista.

"Pokušavamo što više surađivati sa župnom zajednicom. Kad je nedjelja zahvalnosti želimo da djeca nauče zahvaljivati Bogu na svim plodovima, jer bez njega nema ništa. Poslije mise, u dogovoru sa župnikom, oni održe kratak program koji se obično sastoji od dva do tri igrokaza, recitacija, šala, pjesmica, ritmičkih igara, a nakon toga naše bake i mame pripreme kolače i druga peciva, pa ispred crk­ve zajedno blagujemo i družimo se", s osmijehom dodaje Ivanka.

Najviše je iseljenih u Švicarskoj. Još prije rata mnogi su iz župe Potočani odlazili u Švicarsku trbuhom za kruhom, pa je skoro svaka obitelj imala barem jednog uposlenog člana tamo, što je doprinosilo dobrom i ugodnom životu u ovim mjestima. Općina Odžak bila je jedna od najbogatijih u bivšoj Jugoslaviji. Većina je bila uposlena po manjim državnim poljoprivrednim i industrijskim poduzećima. Jedno od takvih je poduzeće Strolit, koje i danas upošljava veliki broj ljudi, a ističe se i Mlin Majić, Metalac i znatno manji broj drugih firmi u odnosu na nekadašnje vrijeme.

     Jedni od prvih povratnika, koji već 15 godina ustrajavaju na ovom području radom, upornoš­ću i unutarnjim zadovoljstvom su Anto i Jozefina Jurić. U nepreglednoj prelijepoj šumi zaseoka Drenovci smjestilo se njihovo imanje i jedina naseljena kuća u tom selu, u kojem je poslije Drugog svjetskog rata bilo gotovo 50 kuća, a poslije ovog 19. Vraćali su se dva puta, jer, kako kaže Anto, jednostavno voli ovo selo i želi ga održati, uz pomoć ljudi. Prvi put se iz Njemačke vratio 1981. i sve do rata bio ovdje, a drugi put iz Hrvatske 2000. Jača ga je sila privlačila, premda je došao na popaljeno i prazno, bez vode, struje, puta. "Nijedan čovjek ne može reći - ja ću ovdje početi, a ovdje završiti. Ima neki vodič koji te vodi. Mislio sam da se nikad neću vratiti, ali nisam mogao izdržati. Nisam se mogao smiriti dok nisam došao nazad."

    Bez struje su živjeli tri godine. Pokojni fra Grga Vilić nastojao je da se vrate, a isposlovao je da dobiju i struju. "Fra Grga je bio duša od čovjeka, nije gledao sebe nego druge. Išao sam na sve strane, dosađivao općinarima po cijeloj Posavini. Samo viču - mi znamo tvoj problem, ali nemamo mogućnosti. Lagali su. On je imao neke ljude u Sarajevu i angažirao se tamo, kad stiže pismo da napravim molbu i predam u Općinu Vukosavlje kojoj pripadamo. Petnaest dana roka za odgovor je prošlo, a onda sam sedamnaesti dan nazvao načelnika i tražio napismeno bilo kakav odgovor. Došli su sutradan.

   Da nije bilo fra Grge, ne bismo nikad dobili struju."

Anto i njegova supruga Jozefina na svom imanju nisu sami. Društvo im, osim djece i unučadi koji dolaze preko ljeta, prave 24 magarca i 60 koza. Ideju za farmu magaraca donijeli su iz Švicarske, od zeta, koji je imao nepristupačno zemljište za održavanje. Magarci su se pokazali kao nezahtjevne životinje, dobri čistači zemljišta i što je još važnije, njihovo mlijeko je toliko zdravo, da ne treba bolja medicina, dodaje Anto. Zbog ljekovitosti magarećeg mlijeka, mnogi ljudi često prelaze pretežito makadamski put, koji je Anto krčio, čistio i nasipao tri godine, da bi došli do njih. Osim magarećeg mlijeka prodaju kozji sir i jareće meso.

    U ribnjacima uzgajaju ribu, a hrane se proizvodima koje sami proizvedu. U gradu nabavljaju samo ulje, šećer, kavu, sol. Anto nam s osmijehom zadovoljstva kazuje da ga sve ovo održava zdravim, u odnosu na godine provedene u Njemačkoj i Hrvatskoj, kada je svaki drugi dan odlazio doktoru. Rade na tome da se ovaj dio proglasi Eko selom, a želja im je i da se makadamski put asfaltira i tako dovede što veći broj ljudi u ovaj komadić raja na zemlji.

   Župljani Potočana već tradicionalno se kod Jurića okupljaju na zajedničkom objedu prve nedjelje u svibnju, nakon mise i proljetnog blagoslova polja. Tad se okupljaju i kod zavjetne kapelice sv. Filipa i Jakova, smještene u hladovini guste šume, na vrhu Drenovaca. Ovu lijepu kapelicu mještani su sagradili u sjećanje na pobijene svatove od strane Turaka.