Pokušavam te godinama
saprati jačinom alkohola,
snagom novih događaja,
šarenilom nekih novih, nevažnih
poznanstava.
Ti si se zaustavila u grudima,
Namjerno ili slučajno?
Kako to sada zvuči, nebitno.
Taman na pola puta,
Smetaš
Hrani,kisiku,disanju.
A nekad sam te zvao
„propuštena mogućnost“
Ma sve sam tako zvao u meni,
oko mene,tebe, nas i ono oko nas.
„Propuštana mogućnost“
Kako je to čudno ime za
Daleka sjećanja.
Nisam volio ta sjećanja,
A opet nisam bio ohol da ih mrzim.
Gledao sam na njih kao na grijehe
Kojima nije došlo vrijeme da se kažu.
A opet ta sjećanja nasrću
Kao gomila, neostvarenih želja
da te nekako povuku
Na drugu stranu ili
da te vrate na pravu stranu.
A koja je prava?
Možda ova koju sa krio sam od sebe.
Gdje te kao „propuštenu mogućnost“
Čupam iz grudi,
Pokušavam saprati,
Rakijom,pelinkovcem,viskijem.
Što jače,to bolje.
Bar do želudca,da te potisnem.
Probaviću te lakše,mislio sam.
Zaboravio sam,da se sjećanja
I onaj miris tebe u nosu
Ispiru samo većom čašom zaborava,
Ispijenom naiskap.
A gdje to toče,gdje toga ima?
Nema nigdje, ljudi lažu.
Da ima,nebi se zvala
„propuštena mogućnost“
Nego ta sjećanja bi zvali
Razočarenje, kajanje.
Jer još nisam ohol,da kažem,
Greška.
Boris B. Iko
Ovdje se ne rađa
samo da se živi
Ovdje se ne živi
samo da se umire
Ovdje se ponekad
i umire da se živi
Potočani iz ptičje perspektive