Jedna (ne) obična noć u Jošavi


Poslušajte ovu pjesmu dugu,

Što se desi  jednom našem drugu,

Što se desi u Srijedu naveče

Kada sunce prestade da peče.

 

Sastašmo se mi na kraju sela,

Nije bilo nikakvoga prela,

Pa uz šalu, pjesmu i veselje,

Ispričasmo svi mi naše želje.

 

Igrali smo bosi, odbojku na travi,

I bili smo šampioni pravi.

Meraja je nama mala bila,

uskoro nas i noć uhvatila.

 

Pa pređosmo samo preko plota,

Kod našega seoskoga drota,

Da bi tamo napravili sijelo,

I radili što se nije smjelo.

 

Kod Šice se okupila raja,

Ovdje nasta povelika graja.

Zametnu se kocka, sa stotinu mana

U svijetu je Pokerom nazvana.

 

Igrala se, nigdje kraja nema,

Igrala se, do jutarnjih smjena.

A u zoru, prije bijela dana

Sreća pođe jednoga jarana.

 

Kockar Šiljo pokupi nam novce,

Ošiša nas, kao lude ovce.

Ošiša nas, sve do gole kože,

Protiv đavla, ništa se ne može.

 

Nasta muka i veliki jadi,

Bez novaca ostadošmo mladi.

A jednome ispod našeg neba,

Njemu novac ponajviše treba.

 

Pa on moli svojega drugara,

Da mu vrati  bar nešto od para,

Da mu vrati koliko mu treba,

Ljubit će ga do visokog neba.

 

Tada Šiljo pristade na šalu,

I izvadi svoju spravu malu.

Izvadi je i pred lice stavi,

Daće pare ako to napravi.

 

Našeg pobru uhvatila muka,

U sto sela puknut će ta bruka,

Al' su jadi veći od problema,

Za razmislit on vremena nema.

 

Poljubi ga usred glave srednje,

Oduze im nevinstvo posljednje,

Oduze im ljudstvo i poštenje,

Oduze im muško povjerenje.

 

Puče bruka u stotinu sela,

Sa ovoga našeg malog sijela.

Smijeh je puko al' i brzo prošo,

Takav problem nikad vam ne došo.

 

Kljajic Miroslav

Jošava,  Ljeto 1979

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi