Kažite već jednom otvoreno svima

nek Vam je zadnje al istinu da kažete

kako u nama te bezumne mržnje ima

ne glumite nešto,nekom, ma koga lažete.

 

Sa sumanutom misli u jednom vijeku

pravimo divnu zemlju a koljemo brata,

gdje nam dva puta pupčanu vrpcu sijeku

i đavo će pred nosom zalupit vrata.

 

Ma koga lažete o toj našoj bliskosti

zajedničkom bezbrižnom djetinstvu

vi prokleti lažovi bez milosti

i krvoločni sanjari o vašem jedinstvu.

 

Ubice ljudskosti posljednjih prijatelja

Vi koji u sebi nosite troglavu sotonu

nekad prostirači krvavih postelja

a sada rodoljubi u Parizu i Londonu.

 

Ma koga lažete o ljepšem životu

u ovoj napaćenoj zemlji stradanja

kako smo glupi nevidimo ljepotu

jesenje magle i predivna svitanja.

 

Slijepci jadni i pored svojih očiju

zar nečujete jauk starih bolesnika

vama daljina, srce i mozak popiju

glumci heroja i svemoćnih ratnika.

 

U ovoj Bosni nema lijepog života

i nije ružičasta nego crna povijest

a vi lažovi nek Vas je sramota

Vaša prošlost i namjera nema svijest.

 

 

Boris B. Iko

 

I to je ljubav

Kad izmičeš nogu od mog dodira

I gasiš radio jer lagana muzika svira

I to je ljubav

Nek je prošla četrdeset peta

Kao da ti moje prisustvo smeta

I svako ima svoj dio kreveta

I to je ljubav

Samo ti nećeš priznati sebi

I kako istu grešku ponovila nebi

I to je ljubav

Kada vičeš da sa stola skinem nogu

I da se ljutim, znaš da nemogu

I to je ljubav

Kada mi juhu sipaš da se ohladi

Da su druga vremena sada

Nego kada smo bili mladi

I to je ljubav

Kada šuteći pijemo kavu

I pitaš smiješ li, kao da je tuđe

I kad mi kažeš, zašto nije oprano suđe

I to je ljubav

Kad mi je razbacana odjeća

I da još nisam odnio smeća

I to je ljubav

Kada se smiješ od onog vina

I priznaš sebi valjda je sudbina

I to je ljubav

Nek je četrdeset peta

Valjda smo stariji pa nam smeta

I nebi mogla leći u hladnu stranu kreveta.

 

Boris B. Iko

 

Šta da sanjaš u trulom dobu

Kad ljubav nema svoje draži

A život poraz stavi na probu

Zamotan negdje u klupku laži.

 

Vidiš samo u crnom neke ljude

A želiš da ti lice osmijeh kiti

U trulom dobu, pa kako bude

I poraze ćeš pobjedom prekriti.

 

Šta da sanjaš kada te pitaju

Kojom se slikom ujutro budiš

Kuda ti misli ponekad lutaju

I šta za život u ovom dobu nudiš.

 

Ko da je život, parče kruha

Da se dijeli na tanke komade

Za sve one koji nemaju sluha

A deblje uzme onaj koji znade.

 

Šta da sanjaš, kad oči zatvoriš

U ovom dobu samo što ne tuku

Nekad poželiš da ih ne otvoriš

I nedaš osmijeh sa lica da svuku.

 

Boris B. Iko