Ulice uske svi mi kažu

i pored puta zaraslo je sve

a ja im nedam, jer lažu

nedam da mi otmu snove.

 

Tamo još miriše lipa

i kiša polako pada

a ne kao ovdje da lije, sipa

ovdje gdje živim odavno, sada.

 

Tamo Sunce lagano grije

al` toplina prodire do same srži

i nezna ko to doživio nije

jer ovdje Sunce peče i prži.

 

Tamo je toplo i kad je zima

vjerujte jer sam rođen u selu tom

i svako je ponosan što ga ima

valjda zato što se zove Dom.

 

I tako te nosi nešto nevidljivo, jako

u genima želja kao neraskidiv spoj

konačno dolaziš polako

osjećajući niz kičmu ledeni znoj.

 

I onda stvarnost zemaljskog života

ruševina strši kao neka rana ljuta

nekad ponos a sada sramota

bode u oči odmah pored puta.

 

Prati me samo sumorna slika

nigdje nikog na putu tom

nečuje se dječija graja i vika

konačno vidim daleko svoj Dom.

 

Boris B. Iko

 

Pilići moji, što za kočkom još idete

Nema više one dječije galame i vike

Mačići, što mi umiljato vi predete

Niste više mali, ko ja otprilike.

 

Nekako mi brzo postadošte ljudi

Uplakani ja i majka ostaćemo sami

Njena je želja u noći da Vam se budi

Budite djeca, ispunite želju mami.

 

Ja molim rode da unazad lete

Da Vas ko majka još jednom rodim

I okupam malo nemoćno dijete

I ko tata još jednom za ručice vodim.

 

Ja znam da to više nikada biti neće

Molim Boga da vidim dvije kruške

Ispod Vašeg stabla uz malo sreće

Prije što sklopim svoje ruke muške.

 

Boris B. Iko

 

Zar ne vidiš jadan, šta ti žele reći

U očima prezir što odavno stenje

I taj osmjeh vječno će te peći

Pitajući gdje izgubi obraz i poštenje.

 

Ljudski ponos časni,sa tih spomenika

Pitaće te, tom narodu zar ja život dade

Zar uzalud i ta mladost sa tih slika

Za tvoj grijeh, što ti pod njim pade.

 

Oči će ti reći sve neproživljene dane

I sve djevojke što neljubljene ostaše

Može li sva bol u tvoje srce da stane

I da zaboraviš ono što je bilo naše.

 

Svakim prolazkom ćeš naborati čelo

Taj pogled ćete naći iza visokih brda

I neće ti dati zaboraviti svoje selo

Ni tu rodnu grudu i ako je tvrda.

 

Boris B. Iko

 

Druže moj iz škole

Pitam se, jeli i tebe sjećanja bole

Nemoj misliti da ti se udvaram

Niti želim da te zavaram

Jer nemam potrebu

Da bijele golubove puštam po nebu

Druže moj iz škole

Samo te pitam,jeli i tebe sjećanja bole

Niko ne treba da klekne

Ali iz oka žeđ neka se rekne

Ja ne želim istinu bezimenu

Ne u ovom zamućenom vremenu

Ne dozvoli da te vuku za nos

I u tebi ubiju ponos

Od šutnje je priča, hrabrost veća

Vjeruj mi i ovo vrijeme osjeća

Zato te pitam,jel i tebe sjećanja bole

Druže moj iz škole

Ne dozvoli, da te zaraze

I svu prošlost u tebi zgaze

Nemoj pokriti sve crnim snijegom

I nemoj se braniti bijegom

Znam da ćeš biti prepušten olujama

I čudno napunjen nekim strujama

I nek ti ova pjesma bude znak

Jer znam da udišeš onaj isti zrak

Što smo ga udisali tada

I nemoj da ga trujemo ničim sada

Jer znam da i tebe sjećanja bole

Druže moj iz škole.

 

Boris B. Iko