Moj pobro Anto,
Imo je curu mladu,
Imenom zvanu,
Nadu.
Pošto se vraćo uvijek,
U svanuće,
Navrati jednom,
Do moje kuće.
Pa me zove da pravimo,
Izazove,
Da provodimo,
Ugodne satove,
Da ljubimo,
Cure mlade,
Da šetamo,
Kroz livade.
Pa pođosmo,
Jedne večeri,
Putem prema,
Močvari Bari,
Prođosmo kroz
Naše Bare,
Za ovaj
Doživljaj,
Sad bih
Dao pare.
Mladost al,
I vrijeme brzo leti,
Začuše se i
Prvi pijetli,
Pa cure naše,
Skočiše tada,
Vrijeme za rastanak,
Došlo je sada.
Pa krenuh sa,
Curom mojom,
Anto ostade,
Sa curom svojom,
Pa me moli da ga,
Sačekam malo,
Da nešto odradi,
Njemu je stalo.
A ja pođoh
Pričajući polako,
I sakat bi me
Stigo svako,
Još sa curom
Aškovah dugo,
Pa krenuh kući,
Sam sa tugom.
Seoski kerovi
Lajaše bijesno,
U srcu mi
Nešto bi tijesno,
Padoše mi napamet,
Sve priče strašne,
Duhovi, vile,
I osobe nečasne.
Tad stigoh do mosta,
Na kanalu,
I obavih nuždu,
Malu,
Utom začuh,
Škripu šljunka,
I lavež pasa,
Znao sam,
Ide dasa.
Siđoh metar,
Niz bajer kanala,
Sakrih se iza,
Ćoškaša,
Masivnog kamena pjeskanjaša,
I u mraku slušah dugo,
Antin monolog.
Otišo je
I ostavio me sama,
A zna da me po noći,
Boli glava.
Zna da se bojim,
U mraku,
Ma vrtiću mu ovu
Žvaku.
Rukom začepih
Nos i usta,
Samo nas noć,
Gledala pusta.
Nisam mogao
Izdržati više,
Iz mene salve
Smijeha izletiše.
A Anto đipnu ko
Srndać žuti,
I odleti put
Svojoj kući.
Džabe sam trčo,
I Antu viko,
Njega živog
Ne stiže niko.
Ujutro dok spavah,
Oko devet sati,
Anto dođe,
Do mene svrati,
Pa pođe odma
Sa vrata,
Pričat mi priču,
Naših Hrvata.
Joj pobro,
Veli,
Bez daha stojeći,
Šta mi se desi,
Jutros na mostu,
Molio sam Gospu,
Cijelo jutro,
Nisam spavo,
Stoputa sam
Ovo jutro doživljavo.
Napadoše me,
Utvare, duhovi i vile,
Pobjegoh,
Jedva
Živu glavu izvukoh,
A duh jedan za mnom,
Viče me imenom,
Na pola metra
Iza mene trči,
Tapše po ramenu,
I mumla neke
Nejasne riječi.
Ja više izdržat nisam mogo,
Prasnuh u smijeh,
To je Anti pomoglo,
Shvatio je u trena dva,
Za bjeganiju njegovu,
Krivac sam ja.
Lice mu dobi
Divljački sjaj,
Razbi kod mene ugođaj,
Pobjegoh polugo
Iz kreveta svog,
Anti nije bilo
Do razgovora tog.
Pola sata
Po njivi me ganjo,
Pomože mi Sveti Franjo,
A onda se polako smiri,
Pruži mi ruku da se pomori.
A imali smo
Avatura još dosta,
Ali mi ova na srcu osta,
Bili smo djeca
I pomalo ljudi,
Bili smo mladi,
Bili smo ludi.
Miroslav Kljajić
Ovdje se ne rađa
samo da se živi
Ovdje se ne živi
samo da se umire
Ovdje se ponekad
i umire da se živi
Potočani iz ptičje perspektive