Moj Pobro Anto

 

Moj pobro Anto,

Imo je curu mladu,

Imenom zvanu,

Nadu.

 

Pošto se vraćo uvijek,

U svanuće,

Navrati jednom,

Do moje kuće.

 

Pa me zove da pravimo,

Izazove,

Da provodimo,

Ugodne satove,

Da ljubimo,

Cure mlade,

Da šetamo,

Kroz livade.

 

Pa pođosmo,

Jedne večeri,

Putem prema,

Močvari Bari,

Prođosmo kroz

Naše Bare,

Za ovaj

Doživljaj,

Sad bih

Dao pare.

 

Mladost al,

I vrijeme brzo leti,

Začuše se i

Prvi pijetli,

Pa cure naše,

Skočiše tada,

Vrijeme za rastanak,

Došlo je sada.

 

Pa krenuh sa,

Curom mojom,

Anto ostade,

Sa curom svojom,

Pa me moli da ga,

Sačekam malo,

Da nešto odradi,

Njemu je stalo.

 

A ja pođoh

Pričajući polako,

I sakat bi me

Stigo svako,

Još sa curom

Aškovah dugo,

Pa krenuh kući,

Sam sa tugom.

 

Seoski kerovi

Lajaše bijesno,

U srcu mi

Nešto bi tijesno,

Padoše mi napamet,

Sve priče strašne,

Duhovi, vile,

I osobe nečasne.

 

Tad stigoh do mosta,

 Na kanalu,

I obavih nuždu,

Malu,

Utom začuh,

Škripu šljunka,

I lavež pasa,

Znao sam,

Ide dasa.

 

Siđoh metar,

Niz bajer kanala,

Sakrih se iza,

Ćoškaša,

Masivnog kamena pjeskanjaša,

I u mraku slušah dugo,

Antin monolog.

 

Otišo je

 I ostavio me sama,

A zna da me po noći,

Boli glava.

Zna da se bojim,

U mraku,

Ma vrtiću mu ovu

Žvaku.

 

Rukom začepih

Nos i usta,

Samo nas  noć,

Gledala pusta.

Nisam mogao

Izdržati više,

Iz mene salve

Smijeha izletiše.

 

A Anto đipnu ko

Srndać žuti,

I odleti put

Svojoj kući.

 

Džabe sam trčo,

I Antu viko,

Njega živog

Ne stiže niko.

 

Ujutro dok spavah,

Oko devet sati,

Anto dođe,

Do mene svrati,

Pa pođe odma

Sa vrata,

Pričat mi priču,

Naših Hrvata.

 

Joj pobro,

Veli,

Bez daha stojeći,

Šta mi se desi,

Jutros na mostu,

Molio sam Gospu,

Cijelo jutro,

Nisam spavo,

Stoputa sam

Ovo jutro doživljavo.

Napadoše me,

Utvare, duhovi i vile,

Pobjegoh,

Jedva

Živu glavu izvukoh,

A duh jedan za mnom,

Viče me imenom,

Na pola metra

Iza mene trči,

Tapše po ramenu,

I mumla neke

Nejasne riječi.

 

Ja više izdržat nisam mogo,

Prasnuh u smijeh,

To je Anti pomoglo,

Shvatio je u trena dva,

Za bjeganiju njegovu,

Krivac sam ja.

 

Lice mu dobi

Divljački sjaj,

Razbi kod mene ugođaj,

Pobjegoh polugo

 Iz kreveta svog,

Anti nije bilo

Do razgovora tog.

 

Pola sata

Po njivi me ganjo,

Pomože mi Sveti Franjo,

A onda se polako smiri,

Pruži mi ruku da se pomori.

A imali smo

Avatura još dosta,

Ali mi ova na srcu osta,

Bili smo djeca

 I pomalo ljudi,

Bili smo mladi,

Bili smo ludi.


Miroslav Kljajić

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive