Potočani

 

 

Svakog jutro, kad zora zarudi,

Uhvati me, rastura mi grudi.

Tuče srce, hoće da ispane,

Stalno mislim, ja na Potočane.

 

Tuče srce a glava zaboli,

Potočani, tebe srce voli.

Lomim prste i rakiju pijem,

Gorke suze, u tuđini lijem.

 

Tuđina me, udara u glavu,

napustih te, domovinu pravu.

Samo tugu, sada imam,

Potočani, tebe snivam.

 

Volim jutra, kada zora zarudi,

Kad me miris, Potočana budi.

Kad me miris, moje Bosne prati,

Kad zapjeva, moja mila mati.

 

Nema raja, bez rodnoga kraja,

Nema prela, bez rodnoga sela.

Nema pjesme, da zapjeva neko,

Stara majka, ona je daleko.

 

Nemam braće, nemam ni sestre,

nesta mladost, najbolje kolege.

Nemam nikog, na ovome svijetu,

Sam sam osto, na ovom planetu.

 

Kada čujem, pjesme naše,

I Posavske, šargijaše.

Srce moje, kuca jače,

Mnogo puta i zaplače.

 

Tvoj ja korov, kao cvijeće gledam,

Volim tebe, nikome te nedam.

Volim tvoje, međe a i trnje,

više nego, sve strane labrnje.

 

Volim čuti, šargiju kad svira,

na meraji, kolo kad zaigra.

Volim čuti, cure kako ciče,

često sanjam, majku da me viče.

 

Violina, tužno sada jeca,

Potočani, gdje su tvoja djeca?

Violina, tužno sada cvili,

Najsretniji, u tebi smo bili.

 

 

Kljajić Miroslav Miro

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi