Ti vrela usijana žigo

neusanjana željo noćna

ko tebe ljubit nije stigo

gazelo krhka a tako moćna.

 

Od tebe usne me peku

poljupci tvoji znam da su laž

i znam da imaju cijenu neku

kupljeni jesu al imaju draž.

 

U tvome oku, vidim oko zmije

a ja zaveden ko da sam lud

i vidim stvarnost koja nam se smije

za ovaj grešni plaćeni blud.

 

Koristiš sve čari žene što se nudi

po potrebi glumiš sve te strasti

preklinjem te, daj iskrena budi

jer ja nemogu niže i dublje pasti.

 

A ti se smiješ ko sam đavo

i piješ krv sve dokle ima

i kažeš idi ako ti nije pravo

i tako meni i Vama svima.

 

Odlazim prazan i zato lajem

ponosno gazim u tamnu noć

puzeći se vraćam kada se kajem

jer znam daću ponovo doć.

 

Boris B. Iko

 

Žena je rijeka ...

Tiha

Duboka

Uzburkana

 

Žena je vjetar ...

Blagi

Vihor

Uragan

 

Žena je želja ...

Neusanjana

Neispunjena

Neostvarena

 

Žena je svemir ...

Dio mene

Dio tebe

Dio svega

 

Žena je mašta i fantazija.

 

Boris B. Iko

 

Ja vidjeh čudne ljude

Pod odjećom što se kriju

Što rodiše godine lude

Tek sada, jer sada smiju.

 

Ja vidjeh mač ognjeni

Gdje sva čula utrnu

I pogled, tuđi studeni

Pozdrave šalje u zrnu.

 

Ja vidjeh spremljeno uže

Od Boga što se klati

I savjest kako puže

Džaba od priča u pozlati.

 

Ja vidjeh čudnu radost

Ili je možda, čisti sram

Gdje ispljuje našu mladost

I sve ono što znam.

 

Ja vidjeh mnogo tuga

Crnih i još crnjih boja

I ta stvarnost što se ruga

Zato što je bez spokoja.

 

Boris B. Iko

 

Kada je na glavi sve više sivi

čovjek se pita zašto traje

i traži greške onih što su krivi

al krivca nema a on se kaje.

I nikad isto nije svima

nekom život, ljubav ili sreća

svako svoju sudbinu ima

smiješno mala, a njemu najveća.

I tako čeprkaš po sjećanjima na juče

vičeš kako godine kradu a ne dane

dok se otimaš,starost za rukav vuče

možda željan vrijeme da stane.

Dok putuju sijenke tvoga života

glavom dječaka a kose sive

neke su ponos a neke sramota

a i one takve moraju da žive.

I kome u jesen kasnu treba

naša kasna i zadnja isprika

taj dio našeg staračkog neba

usamljeni prostor navika.

A navike nam nameću samo

kao da mi ne znamo sanjati

pričaju o ljepoti tu i tamo

kao da ćemo vječno trajati.

Možda još negdje ima mene

još zadnji snjegovi nisu pali

i dok život teče ti kroz vene

ne dozvoli nikom da te žali.

 

Boris B. Iko