Ko svježa humka bez nadgrobne ploče

usamljenik jadni ko da sam u krvi

taj osjećaj samoće, bokalom mi toče

a on me ubija, on me mrvi.

 

Surovom me putu ta sudbina vodi

ranjeniku ravan, od nezaraslih rana

proklinjati Boga, zašto me on rodi

na mom putu biće uvijek crnih vrana.

 

Gavranovi crni na mojoj žici života

gledaju me tako hoću li ja stati

odavno bih stao, al me je sramota

al vi gladni lešinari nećete to znati.

 

I svi će se pitat, kuda, čemu on to teži

i kad mu je teško ponekad se smije

ponosan prkosim, a možda se bježi

iz paklenog gnijezda otrovne mu zmije.

 

Kažu savjest,od rođenja počeo da stenje

gurnuli ga u razapetu mrežu strasti

proklinjao nekad svu tu pravdu i poštenje

i tu iskopanu jamu bojeći se u nju pasti.

 

Skrhan tako,ko trudnica od bolova ječi

odgovornost teška što pred sobom guta

nenaviknut molit,da na koljenima kleči

tvrdoglavom objasniti da skrene sa puta.

 

U životu cvijeća nigdje,samo gole grane

a ja željan raskošnih nebeskih njiva

obojite ih u crveno a zovite ih vrane

i nemojte usamljeniku zabranit da sniva.

 

Boris B. Iko

 

Da poletiš, želio bi

Preko vode i krovova

Sve da vidiš,volio bi

Gdje nas vodi ludost ova.

 

Ne diži se ti na prste

Ne proteži svoga vrata

Budi uvijek volje čvrste

Pronaći ćeš i ti brata.

 

Ko da čuješ nekog glasa

Tu je negdje preko Save

Duša ti se zatalasa

Al to nisu riječi prave.

 

Da nestaneš u tom trenu

Jer ne shvataš zašto pale

Kud da ideš,gdje to krenu

Kad pobiju sve te ideale.

 

Dižeš oči, bacaš preko

Ušima se,ti šuljaš polako

Nigje brata,da ti javi neko

Nego ti se smije, onako.

 

Ja sam Vaše gore list

Sa kruhom,na Vas ja bi čeko

Što pljujete, kad sam čist

I da smo braća, ko je reko?

 

Boris B. Iko

 

Već odavno škripe kapije stare

Zaboravile skoro te srećne dane

Kada su gledale te naše bećare

Pjesme njihove sve dok ne svane.

 

O, kapijo od željeza kovanoga

To škripanje postaje ti tiše

Nemaš igre i smjeha onoga

A sadašnji ti sjaj ne blješti više.

 

O, kapijo zašto si se objesila

Ostani jaka i ponosna budi

Ti cviliš a rado bi se veselila

Nemožeš sama, trebaju ti ljudi.

 

Ne boli mene ova boja što pada

Samo da čujem ja zvuke šargije

Zato vam ja škripim i cvilim sada

Još jednom stari život damije.

 

A ljudi tvoji negdje su daleko

Niko sa bunara vode da se napije

I izvornu pjesmu da počne neko

Želje su jedne satare kapije.

 

Boris B. Iko