Kad nestane nade...

    Obično u vrijeme vjerskih blagdana preplavi nas mnoštvo svakojakih svetaca koji se smiješe sa isto toliko Instagrama.     Poruke su različitog tipa ali uglavnom namjera im je ista, stoga tipovi sa predivnim plavim očima pružaju ruke i viču „imali mjesta za mene u tvom srcu“ dok se ženama preporučuje „otvori vrata svog doma, da osjetiš ljubav“.

    U suštini nisu to loše poruke, bolje je širiti ljubav prema bližnjem nego mržnju. Međutim,meni koji nisam baš na ti sa vjerskim ubjeđenjima, bude to nekako plitko, neubjedljivo, čisto da se zadovolji forma bez one naše ubjedljivosti u nešto,onako „iz dubine duše“. Znam da je „NADA“ vjera u mogućnost ispunjenja mogućeg, a nije „VJERA“ nada u ispunjenje nemogućeg.

    Shvatite kako hoćete ali iskrenost čestitki nije blještavi buket koji priča sa Vama na Instagramu, nego iskrena želja onog ko ga šalje. Ja vjerujem u žive svece oko sebe, ljude koji su živi ili su živjeli među nama kao sveci a mi smo ih doživljavali svatko na svoj način, ali većini su bili neinteresantni. Nedavno pročitam jedan tekst o jednom starcu Munibu, riječi koje se uvlače pod kožu, zvone u ušima i režu po grudima. Uvjeren sam da svi imamo svog Muniba u porodici, u susjedstvu, u selu, u gradu,na poslu. Ko zna zašto ga krijemo u svom sjećanju, vjerovatno želimo zaštiti ta sjećanja od prljavštine ove svakidašnjice.

   Mislim da je greška, jer znate onu „mole se pametni da više ne popuštaju, stanje je kritično“, tako bi trebalo i sa tim dobrim ljudima, mole se svi „pričajte o dobrim ljudima, ljudi će pomisliti da ih nema ili nikad nije bilo“.

    Tako sam i ja odlučio da kažem o „svom“ Munibu, samo što se moj Munib zvao Mato "Mate medar" kako smo ga zvali. Nije on bio dobroćudni čičica, kako možda većina zamišlja sve dobre ljude, već u godinama kad čovjek pokupi mudrost ovog svijeta. Mate medar je bio par godina stariji od mene, sad bi imao pedeset i neku, znači nije pokupio mudrost da bi znao šta, kud i kako sa dobrotom.

    On je jednostavno rođen sa tom dobrotom u sebi, sjećam ga se sa prvo sa biciklom pa poslije sa svojim motorom AP 14, kojim je svakodnevno prolazio pored mene u borbi za životom. Šutljiv, nije se on hvalio doživljenim, ali je bio tu kad ste ga trebali, osjetio bi on to ako bi mogao pomoći, a sam je rijetko tražio pomoć, želio je sve postići sa svojih deset prsta, ali nije jadan imao šansu, ne bar u ovom životu.

   Kako je živio tiho, neprimjetno, tako je Mate medar osnovao svoju porodicu, tiho bez halabuke, borba u životu i sam rat je odveo Matu do Hrvatske i nazad čim se mogao vratiti u Odžak. Mato je svojim povratkom želio svojoj djeci omogućiti kao i svaki otac,sretno djetinstvo, sa manje siromaštva nego što je bilo njegovo. Težačke ispucale ruke, dala mu je ona rupa u zemlji koju je kopao čitavog života, Mato je kopao bunare za vodu.

   Zar je sudbina i tu umiješala svoje prste, radio je da bi drugima učinio sreću i zadovoljstvo. Osim toga imao je zavidan broj košnica pčela, ja sam se uvijek divio njegovom umijeću, jer je radio sa pčelama bez ikakve zaštite. Znale su i te male životinjice da u njegovom tijelu nikad nije bilo ni trunke otrova, te su nekako aranžirale suživot sa njime. “Neće one ništa“, govorio bi, dok je svojom rukom skidao pčele sa meda u saću, pokazujući meni u onom skafanderu od zaštite i onim vidikom kroz sitnu rešetku kapuljače , znale su one mnogo više od ljudi.

   Moje jednogodišnje posjete rodnom selu su imale jednu konstantu a to je Matina posjeta. Ukoliko ga nisam vidio prvih dana,obavezno sam ga zvao telefonom i još par ljudi koji su ostali ljudi, na večernju maksuziju. Vjerovatno izmoren svakodnevnim težačkim životom i par piva Mato bi počeo drijemati u ranim večernjim satima. Bio je tih kao i uvijek, nije mnogo pričao ali je za mene bio i ostao oličenje dobrote, iskrenosti.

   Bilo šta da ste učinili Mati, on bi Vam vraćao onim što ima, mada nitko od njega nije tražio ništa ali on je imao potrebu da uzvrati dobrotu.     Uvijek se pitao „zašto ti meni daješ“, a ljudi kao ljudi nisu mogli prevaliti preko usta „zato što si dobar, iskren, pošten“ nego im je bilo lakše oboriti glavu, što je za njega značilo „zato što nemaš, što si siromašan“.

   Sudbina je nepoznata pojedincu koji u njoj učestuje, tako je za Matu bolest pčela i izostanak prihoda od meda, više nego neshvatljiva i nepravedna sudbina. Zadnjih godina Mati se razboljela najmlađa kćerkica, od nekakvog oboljenja crijeva a što je iziskivalo niz neizvjesnih operacija. U jednoj od tih operacija nije više izdržala i napustila je ovaj nepravedni svijet, ostavivši svog tatu Matu uskraćenim da je bar jednom vidi sa školskom torbom na leđima.

    Mato medar se nikad nije oporavio od gubitka svoje miljenice, a ko i bi, ponovo je bio ostavljen sam sebi, nije mu pružena stručna pomoć koju je terbao. U ovom zapećku od države, gdje „pomoć“ nema nikakvo značenje te riječi, Mato nije vidio drugi izlaz, nego da omču koju je već nosio oko vrata sveže za drvo i svojom težinom oduzme ono što mu je Bog rođenjem dao.

   Tu vijest sam sa žaljenjem primio daleko od Mate i njegovih pčela, ali taj intezivni osjećaj gubitka nikada neću zaboraviti, kao kad Vam nadu u dobrotu, poštenje čupaju direktno iz grudi. Danas,tih nekoliko večernjih sati druženja sa Matom ispunim obaveznim obilaskom njegove kuće. Stegne mi se grlo kad vidim to dvorište iza kuće bez onih košnica, bez zujanja pčela. Ali činjenica da se ljudi trude da pomognu Matinoj obitelji, ponovo ulijeva nadu u vjerovanje dobrote i poštenja.

    Žao mi je što nemam sliku dobrog Mate, da je stavim ispred ovog teksta, jer ono što je on krio čitavog života nije vrijedno stida. Možda je imao Mate manje materijalnog od nas, manje zubi od nas, al je imao veliko srce i u njemu mjesta za sve nas, imao je on i dobrote koje on podijeli za jedan dan. Mnogima bi se život,po učinjenoj dobroti, mogao triput okrenuti u tom njegovom jednom jedinom danu.

 

 

Boris B. Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi