Kuća nakraj sela 1.

 

     Kako to obično biva život piše najljepše romane, tako je i ovoga puta. Ne želim biti pretenciozan i arogantan uvjeravajući vas kako ćete u daljnjem čitanju biti ispunjeni potpunim intelektualnim užitkom pokušavajući odgonetnuti pravce kretanja štiva, šta je ova priča htjela kazati i koja je bit sadržaja.Želim vam rekonstruirati jedan dio života, nedokučivog i proturječnog punog ,zbunjujućih preokreta, padova i uspona. Nisam mogao ni slutiti kako je tođavolski težak posao jer sama sudbina ima dva lica. Ako pričate o sudbini saprijateljima tada ta sudbina dobija oblike legende, poslovice i nipošto neko konačno stanje ISTINE. Međutim, ako sjedite nasuprot toj sudbini, oči u oči, onda ta sudbina dobije neku čudnu, čarobnu i prokletu notu koja u sebisadržava čitavu paletu osjećaja od očaja, sažaljenja pa sve do sreće i ljubavi.Neka ovo bude moja prisega pred Bogom da ću pisati istinu i samo istinu.

     Zovem se Miroslav Grgeč, rođen sam u Slatini kod Osijeka davne 1980.godine. Poslije završenih studija i lutanja Hrvatskom (ratnih i poslijeratnihdana) ponovo dolazim u Slatinu, kako bi moj stari rekao, na salaš što mu je davalo neku vojvođansku notu mada smo rodom negdje iz Hercegovine kao i veliki dio hrvatskog pučanstva. Uz veliki blagoslov svih bogova dobijam posao na Radiju Osijek. Svakodnevno moram putovati najmanje dva puta nekih 18 kilometara do Osijeka što je u ovom slučaju i jedina važna činjenica.Prolazeći tako našim uskim putem, ali dobro očuvanim imajući u vidu ratne godine koje su prešle preko njega, slušajući jutarnju glazbu, dapače RadioOsijeka (već godinama obećavam sam sebi da ću promijeniti radio u svom starom golfu, jer je bio valjda iz prvog svjetskog rata, sudeći po kavaliteti zvuka koji je izlazio iz njega), razgledao lijevo i desno po našim ravnim poljima, mada sam odbijajući prve dimove jutarnje cigarete znao točno kad i gdje se nalazi koja rupa u asfaltu, prilagođavajući brzinu polako kočio ili davao gas. Međutim, na samom izlazu iz sela prema magistralnom putu za Osijek mahinalno sam skoro uvijek kočio i smanjavao brzinu, jer sa moje desne strane je bila predivna građevina (kuća) američkog stila, onako bez katova sa lijepom terasom i predivnim dvorištem. Mada je živa ograda sakrivala svu tu raskoš i ljepotu koja se dala naslućivati iza ogromnih ulaznih vrata, kovanog željeza kakva smo mogli vidjeti samo u televizijskim sapunicama što se danas tako rado gledaju. Sjećam se tako samih radova negdje 1988 ili 1989 kako mi je majka govorila sa nekom dozom strahopoštovanja – Ma to pravi neki bogatun iz Švicarske .

I istovremeno nam ulijevala strah u kosti svojom ozbiljnošću i pričama kako sam Bog zna čime se bavi taj bogatun da zaradi tolike novce. Tako je za nas klince sama činjenica da neko ima tolike novce bila negativna i nije nam padalo na pamet gurati nos u tako neočekivano fantastičnu avanturu koja je bila pred našim vratima. Međutim klinci ne bi bili klinci da znatiželja nije jača od svih strahova ovoga svijeta. Tako smo se ja i moj prijatelj Franjo uputili u avanturu koju ni sami nismo znali kuda će nas odvesti.

     Vjerovatno omamljeni velikim bagerima, veličinom tih mašina, mene i prijatelja Franju nije puno trebalo ni nagovarati da pobjegnemo iz predratne apatičnosti i samosažaljenja gdje su se svi osjećali nemoćnim pred ratnim tragedijama koje su mogli naslućivati. Skoro svakodnevno pred televizorom slušajući vijesti pretvarali su se nemoćne voajere sopstvenih tragedija, koje su rješavali bježajući u okrilje religije moleći tako "Očenaš" za "Očenašom" vjerujući u praiskonsku pobjedu dobra nad zlim.

Zanemarujući činjenice koje nisu dopuštale nikakve dvojbe, bilo je pitanje vremena kad će se srušiti sva ta iluzija o zajedničkom suživotu i da je rat neizbježan pa makar "Očenaš" govorio Papa osobno.

     Tako smo prijatelj i ja skupili svu hrabrost kako bi bar malo provirili nos iza te žive ograde, očekujući valjda neko klupko tajni. Opsjednuti čarolijom tajne koju smo htjeli dokučiti, razotkriti biti jednim djelićem sekunde dio te tajne, bez obzira na mamine pregrijane negativne emocije prema toj tajni, koja je čak graničila sa kolektivnom mržnjom prema nepoznatom čovjeku kojeg smo sutra trebali gledati kao susjeda. Nismo ništa znali a opet smo bili spremni na osudu, prezir ne zbog zavisti nego u čovjekovoj svijesti bolje reći samosvijesti je psihološki urođeno biti negativno usmjeren na sve što je nepoznato. Ne zbog zločesti i zla moje majke nego zbog samog straha za egzistenciju nje same i njene okoline, netrebamo zaboraviti predratno stanje jer grozote rata svode ljudsku egzistenciju na animalnu razinu, borbu za komad kruha, a toga nismo ni sami svjesni pretvarajući se tako u mrzovoljne, sebične i cinične mada nismo neposredno dodirnuti ratom.

     Čarobna formula bijega iz takvoga stanja je skupi svu hrabrost i odbaci sve frustracije pa kroz živu ogradu, bukvalno glavom kroz ogradu. Na drugoj strani valjda negdje između od fantastičnog očekivanja i stvarnosti koja je bila blatnjava i prljava od one naše slatinske ilovače, a ja sam stajao u njoj do članaka u novim patikama i zurio u ogromni bager koji je razvlačio zemlju u dvorištu, misleći o batinama koje ću dobiti od mame što su mi tako prljave patike.

     Tamo iza velikog bagera vidjeli smo osrednjeg muškarca kako nešto govori, što mi nismo naravno mogli čuti zbog buke ogromne mašine. Mahao je rukom da dođemo do njega, valjda uplašeni od iznenadnog susreta ja i prijatelj smo se uputitli prema njemu bez puno razmišljanja i pokajnički slegnutim ramenima svaki sa svojim mislima. Ja nisam puno razmišljao o posljedicama, valjda vođen svojom novinarskom intuicijom i znatiželjom koja će me voditi čitav moj život, promatrao sam tog bogatuna i analizirao sve one riječi svoje okoline koje su izgovorene na račun tog čovjeka. Ništa…          Čovjek je imao nekog dobroćudnog šarma, nisam vidio zločest u njegovim očima, lako se sprijatelji i umije veoma srdačno postaviti prema drugim.

– Momci kako se zovete – bilo je suho pitanje, po meni simpatično jer nas je nazvao momcima, smatrao nas je starijim nego što smo bili.

– Miroslav – odgovorio sam – Ja se zovem Miroslav a ovo je moj prijatelj Franjo – pokazao sam na Franju, dok je on buljio u čovjeka kao da je vidio nekog duha.

– Momci šta mislite šta će ovo biti – i pokazao na poveću jamu iskopanu u dvorištu.

Samo smo slegnuli ramenima, kao da smo se dogovorili i upitno pogledali u njega.

– Bazen – rekao je kratko i jasno

– Za kupanje – uspio sam nekako progovoriti

– Ja, za kupanje nije za patke – odgovorio mi i dodao – nadam se da ćete doći kada bude gotov.

Samo smo klimnuli glavama i nastavili buljiti u ogromnu rupetinu u zemlji koja je tu i tamo imala poneku lokvu vode od ovih kiša, onako žute i blatnjave zemlje više je sličila na sve drugo nego na bazen koji smo vidjeli samo preko televizije.

– Sada momci polako i nemojte blizu ograde da vas bager ne pregazi, dođite na glavnu kapiju.

– Dobro – odgovorili smo i već se okrenuli da krenemo prema izlazu

– Stanite malo – odjeknulo je iza nas kao prasak tatine kandžije, koji je svaki put u meni izazivao strahopoštovanje, stali smo kao ukopani.

– Pa, nemožete tek tako otići – bilo je nama upućeno i viknuo prema kući.

– Mare – niko se nije javljao.

– Mareee – poslije nekoliko sekundi kroz prozor je izvirila glava srednjovječne žene, kratke kose, otprilike godina moje majke.

– Šta je Šimo, šta se dereš – odgovorila je i ponovo se izgubila u prostorijama predivne kuće koja je tek bila u izgradnji.

– Šta hoćeš – da bi se ponovo pojavila na glavnim vratima.

– Daj imaš još neku čokoladu za ove momke – pokazao je rukom na nas dvojicu i nastavio.

– To su nam Mare naše komšije, red je da ih lijepo dočekamo – i nastavio

– Za koju godinu ćemo popiti i po jednu rakiju – namignuo nam.

– Jel tako momci -

– Jeste – u glas smo odgovorili

– Evo, imam još jednu i nema više – mrmljala je pružajući čokoladu

– E, tako momci ovo je za vas i sljedeći put nemoj da mi dolazite bez jedne litre šljive, jer takav je običaj kod nas Bosanaca.

– Naravno da je zajedno popijemo – namignuo nam pružajući poveću čokoladu sa lješnacima.

– Hvala – procurilo nam je između zubi.

– Sad momci, tutanj i navratite kod čika Šime kad bude sve gotovo -

– Hoćemo – uzeli smo onu čokoladu i skoro trčeći izašli na put

     Kao da sam čitao Franjine misli, čim smo izašli iz vidokruga tog neočekivano susreta, počeo sam otvarati čokoladu, zanemarujući sve one savjete i riječi moje majke da od nekih stranih ljudi nesmijem ništa uzeti. Nešto za jelo je bilo na prvom mjestu te ljestvice zabrana što se ticalo nepoznatih ljudi i nas djece, po moralnom, shvaćanju moje majke.

     Halapljivo smo jeli čokoladu, još i danas imam u nosu i ustima onaj okus iz Švicarske, rastapala se na jeziku. Neka Bog blagoslovi sve švicarske proizvođače čokolade, stvarno je najbolja na svijetu ili bolje rečeno nemam ja ništa protiv Kraša ali, ali to ali, probajte pa ćete se uvjeriti. Tu se uglavnom završavao moj susret sa Šimom Gotovićem, našim susjedom na kraju sela i pored upozorenja moje majke i negativno usmjerenog mišljenja većine, moram reći, veoma pozitivno.

      Kuća je završena, mnogi su govorili kako je čudno praviti kuću pred sami rat, koji se osjećao u svakom razmišljanju i uvukao se u sve pore našeg života.

      Ja sam završavao svoju školu, ponekad dolazio kući, slušao komentare ukućana ako se sjećam kuće na kraju sela i Šime Gotovića i kako se često tamo dešavaju nekakva orgijanja, kako je par puta dolazila policija ali on ima neku debelu vezu pa mu nemogu ništa.Tako je trajalo do početka 2000. godine i onda je nastala nekakva zlokobna tišina oko našeg susjeda na kraju sela, koja nije ništa dobro nagovještavala. Živa ograda je sve više sličila na manju šumicu, podivljalo dvorište sa svojim visokim korovom, kuća se nekako držala mada otpali oluci na jednoj strani su kazivali da već duže vrijeme niko nije bio u toj kući. Bazen koji mi je nekako bio usađen u moždane vijuge, izgledao je više na baru za patke sa svojom smeđezelenkastom bojom i kreketanje žaba u njemu odavalo je trenutno stanje u kojem se nalazi.

     Negdje pred kraj 2005. godine ja sam završio studije i ponovo sam bio kod kuće. Zaokupljen samim sobom i svo slobodno vrijeme sam uglavnom trošio u traženje posla, tako da sam bio i više puta dnevno prisiljen putovati do Osijeka i natrag. Nekako u toj svojoj zbrci i zaokupljenosti samim sobom nisam ni primijetio da je ona živa ograda pored kuće na kraju sela podšišana i da je kuća dobila nekakav život, ne baš onaj sjaj kao u početku ali se moglo vidjeti da tu nekoga ima. Jedne večeri smo bili svi pred televizorom i ja sam kao nezainteresovano upitao.

– Jeste li vidjeli da u kući onoga bogatuna, ima neko, živi?

– Ja, priča se – odgovorila je moja majka dok je stari samo klimnuo glavom.

– Pa šta se priča – nisam odustajao.

– Eto priča se da je bogatun jako bolestan i da nije više bogat kako je bio.

– A odakle vi to znate – ispitivao sam.

– E tako se priča po selu – nije odustajala – a gdje ima dima ima i vatre.

– Dobro nemoj se ljutiti – samo sam pitao.

Rat je odavno bio završen ali ljudi su sebe prisiljavali da zaborave to prošlo vrijeme, nekako su se odricali od prošlog vremena od te prošlosti koju su htjeli prisilno zaboraviti, izbrisati i nikada ne pričati o njoj. Smatrali su to kao neku sramotu mada su i sami bili žrtve toga rata, tako da je uticalo na moju okolinu koja se nalazila pod nekom čudnom masovnom psihologijom bijega od rata i ratnih strahota. Misliti i boriti se protiv vjetrova ovoga sadašnjeg vremena isto je borbi Don Kihota sa vjetrenjačama i niti u jednom trenutku mi nije padalo na pamet da objašnjavam niti pokušam razumjeti neobična ponašanja poludjele logike kao posljedica ratnih trauma.

     Tu nema neke čarobne formule i pored diploma ti ostaješ ono čupavo i nepočešljano derište koje nemože da razumije sve te zavrzlame odraslih. Ja sam svoju odluku već donio, sutra ujutro u Osijeku kupujem litru šljive kako je tad nazvao naš susjed i pravac kuća na kraju sela. Nešto me vuklo, dali je onaj okus čokolade, možda moja znatiželja i radoznalost koja me je odvela i prvi put iza ograde, neznam ni sam a nije ni važno.

Stojim, ovaj put na glavnoj kapiji i bez prijatelja Franje koji je obavljao neke važne poslove po Sloveniji kao inženjer atomske fizike, sam u ruci pridržavam bocu sa rakijom i pokušavam pronaći zvonce na kapiji. Od svoje veličine nije ništa izgubila, ta kovana kapija, ali od svoga sjaja je izgubila mnogo, one raskoši nigdje, kao kad nekom predivnom pijevcu pokidate najljepše perje i pustite ga onako raščupanog da hoda, iako mu je ostao možda isti ponosni hod ali predivni pijevac je samo sa perjem bio veličanstven. Gurnem kapiju, koja se pod škripom otvori i ja se ponovo poslije toliko godina nađoh u tom dvorištu. Lijevo i desno nije bilo cvijeća, sve nekako napušteno, oronulo. Na terasi sjedio je jedan čovjek, ispijao kavu iz malih šoljica kako smo viđali kod naših ljudi iz Bosne. Ispred njega je bila isto mala čašica rakije, kako sam ja predpostavljao. Neobrijan, raščupane kose umotan u nekakav pokrivač, valjda je bio još u pidžami, bio je vidljivo iznenađen mojom posjetom.

– Dobar dan – polako sam se približavao njemu.

– Dobar dan – odgovorio mi Šimo Gotolić, onako mrzovoljno.

– Dali me poznajete – pitao sam.

– Ne – kratko je odgovorio ne spuštajući pogleda sa boce koju sam držao u ruci i nastavio.

– Trebam li vas poznavati?

– Ma ne, mi smo susjedi – dodao sam kako bi odbacio bilo ikakvu sumnju da želim nešto od tog čovjeka.

– I onda – bilo je sve od njega.

– Sjećate li se dvojice klinaca, koji su bili kod vas kada ste pravili kuću – u nadi da će se sjetiti.

– Davno je to bilo – izgubio je svu onu dobronamjernost u svojim očima što je imao kod prvog posjeta.

– Dobro nije ni važno, ja sam bio kod vas sa prijateljem i dali ste nam čokoladu za dobrosusjedske odnose, rekli ste sljedeći puta da ne dolazim bez litre šljive da je zajedno popijemo i evo mene a i šljiva je tu.

– Dobro, sjedi – pokazivajući na stolicu preko puta sebe.

– Kako reče da se zoveš – izgubio se u kući.

– Miroslav Grgeč – skoro sam viknuo za njim.

– Miroslav Grgeč – ponavljao je vraćajući se sa jednom čašicom za mene.

– Može jedna – više je to bila konstatacija nego pitanje.

– Može – klimnuo sam glavom.

– E onda ajde živio ti meni Miroslave – podignuo čašu.

– Ja sam Šimo Gotolić – kao da je htio reći da ga nisam možda sa nekim zamijenio.

– Ja znam vas čika Šimo – brzo sam odgovorio.

– Čime sam ja onda zaslužio ovu rakiju sinko – nije mu bilo jasno.

– Ma ništa čika Šimo samo sam htio da vidim kako živite i da vam se odužim za onu čokoladu.

– Lijepo od tebe, danas mnogi nevide i veće usluge i prave se ludi a eto ti si se sjetio tako male sitnice – nastavio je i dao mi je do znanja da ga ne prekidam.

– Nije to za to materijalno, nikome nije za tu rakiju ili čokoladu ali ljudi smo – prekinuo ga je težak kašalj koji nije ništa dobro nagovještavao.

     Sa čudnom mješavinom sjete, isprike i osjećaja poraženosti u glasu nastavio je svoju priču o moralu, normama i osjećajima koji se danas polako gube u ovoj trci za materijalnim užitkom današnjice.

Nesvjesno, valjda tražeći ispriku pred vlastitom savješću otpočinje svoju priču koja je bila fascinantna i fantastična isto toliko je bila žalosna i zbunujuća za mene kao slušatelja. U času pokušavam razaznati riječi njegovog sažetog sjećanja kao riječi isprike i pokajanja ali ne uspijevam, nego ga doživljavam kao nepravedno odbačenog i okrivljenog a ne kao jadnika kojeg je sudbina udarila svojom najtežom stranom.

– Pa šta je to bilo čika Šimo – jedino je što mi je u ovom trenutku padalo na pamet.

– E moj sinko, nije to za priču – dublje se zavalio u svoju stolicu, popravio pokrivač i namjestio se udobnije za dugi razgovor.

– Ali ti mi se činiš jako poštenim i pametnim momkom – vidljivo je

pokazivao da mi vjeruje.

– Tebi ću reći sve ali pod jednim uvjetom - nastavlja Šimo.

– Samo ako mi obećaš da ćeš svaki put dolaziti kod mene sa litrom šljive, jer nije meni za rakiju ja ću je platiti ali niko ne dolazi kod mene.

– Dogovoreno – izustio sam

– Ja neznam, tim ljudima nisam ništa nažao učinio – sam je sebe bodrio.

– Takvi su ti Slavonci – objašnjavao sam

– Ma jest ima toga – potvrdio je moju izjavu i nastavio.

– Šta si ti po zanimanju?

– Novinar- odgovorio sam.

– Odlično, po profesiji si znatiželjan – kao da je pogađao moje osobine.

– Mislim sinko zanima te nešto što drugi nebi ni zamijetili – dodao je.

– Moguće – jedino što mi je padalo na um.

– Eto vidiš, ti si mene upoznao prije nekih deset do petnest godina u sasvim jednom drugom svjetlu, a danas je sve to drugačije i tebe to i interesuje kako je došlo do svih tih promjena, ne stanje i činjenice nego način do kojih je sve to došlo. Moram reći bio je sto posto u pravu.

– E moj sinko, duga je to priča – otpio jedan gutljaj šljive, čudno se namrgodio kao da mu ne odgovara i otpočeo.

– Počeću od početka.

– Ja sam ti rođen u Bosni, u Bosanskoj Posavini 1940 godine u samom jeku rata, ratno dijete kako bi rekli, nas šestoro braće i jedna sestra. Sedmoro djece. Nije nam bilo lako a naročito majci koja je ostala sama jer je otac negdje poginuo u Posavskim šumama tako da mu ne znamo ni za grob, jednostavno je nestao kao i većina muškaraca u Posavini pred sam kraj rata, vjerovatno ubijen od partizana. Ja sam ti najmlađi od braće, jedino je sestra mlađa od mene, kako sam ti rekao borili smo se za život, za koricu kruha. Tako smo kako je koji od nas prirastao, odlazio trbuhom za kruhom. Dvojica su u Njemačkoj, jedan u Švedskoj i dvojica u Australiji zajedno sa sestrom. Dok sam ja davne 1970. godine na poziv mog ujaka otišao u Švicarsku. Jer kod nas nije bilo nikakvog posla, ja sam neko vrijeme radio kao noćni čuvar u jednom preduzeću i ne spavaš čitave noći za nikakvu plaću. Jedino dobro što ima u tome mome noćnom poslu da sam pročitao kamaru knjiga što su mi došle pod ruku i na kraju sam počeo učiti njemački jezik na preporuku moga najstarijeg brata kako bih ako nađe mjesto za mene koliko-toliko poznavao jezik. Spontano, gotovo nesvjesno, valjda zaslijepljen tom obećanom zemljom i mogućnostima koje mi se odjednom pružaju odlučio sam se za inostranstvo. Posao je bio ponižavajući, perača suđa u jednom hotelu, kada se uzme kombinacija našeg balkanskog izvitoperenog mišljenja o muškarcu i muškosti a nađete se odjednom sa krpom za pranje prozora. Neko vrijeme sve te frustracije izjednačavala je činjenica da svakog prvog dobiješ kamaru para i odjednom ti više nije mrska ta liberalna slika muškarca u savremenoj Europi niti su ti strane sve te priče o jednakosti muškaraca i žena mada si ih prvi put čuo kad si došao. Čudno je to koju moć ima novac, kako pedagošku u ovom slučaju, tako i onu drugu o kojoj ti mogu pričati danima.

– Šta ti misliš – upitao me je samo kako bi mogao otpiti još gutljaj rakije.

– O čemu – bio sam zatečen.

– Mislim o novcu – nastavio je.

– Nikad ti ja nisam imao neko određeno mišljenje o tome – odgovorio sam mu.

– Vjerovatno zato što ga nisi imao da bi morao razmišljati o njemu.

Klimnuo sam, da bi on nastavio.

– Vidiš sinko, život se sastoji od borbe za taj jebeni život. Sve ti je borba, neko se bori za komad kruha, neko se bori za bolje auto, bolju kuću, bolje odijelo i tako možeš nabrajati u nedogled. Međutim kad nestanu te sitnice koje život znače, čovjek se nađe na nekoj vjetrometini, praznini kojoj sam mora odrediti pravac. Odjednom one svakodnevne borbe koje su ispunjavale život, nestaju. Čovjek se nađe s neograničeno puno vremena na raspolaganju koje mora ispuniti nekim smislom, nekim načinom života koji bi bio u skladu sa sopstvenom srećom koju uvijek u životu tražimo i moralnim normama porodice, društva. Kao osoba, jedinka težimo svjesno ili ne svjesno da ne razočaramo šta se od nas očekuje.

Ponekad ta očekivanja mogu biti vraški teška, odnosno izazov koji nas vuče da ta očekivanja zanemarimo a može biti vraški privlačan, tako da na kraju pored savjesti i stabilnosti sopstvenog shvatanja života odlučuje o daljnem toku njega samog. Nekad to bude u redu, a ponekad krene niz brdo kako bi to mi rekli da to tek shvatimo pri velikim brzinama koje nas vuku prema dole i premalom odlučnošću i željom da iskočimo iz već zahuktalog voza očekujući da će se već nekako sve to zaustaviti samo i sve će doći na svoje mjesto.

E, tako sam ti ja živio u jednoj takvoj zabludi i vidiš gdje sam se zaustavio. Nigdje. Sve dok me taj zid realnosti nije udario po nosu, pa čak i tada jedno izvjesno vrijeme sam sebe smatrao kao nepravedno optuženog, žrtvu a ne kao krivca koji ponosno plaća cijenu vlastitih gluposti - ponovo je otpio gutljaj rakije i zavalio se u stolicu.

Zurio sam u njega, nisam ni slutio koliko je bio u pravu, bio sam iznenađen njegovom oštroumnošću.

– Eto, tako sam ti ja radio u tom hotelu, učio njemački , mogu reći veoma uspješno jer poslije nekoliko sezona sam prešao raditi kao konobar, što mi je donosilo još više novca i kontakt sa ljudima koji mi je nedostajao u kuhinji. Negdje poslije moje druge ili treće godine,... treće – sam je sebi potvrđivao – eto za vrijeme odmora kod kuće upoznao sam svoju ženu Maru Kirić. Djevojka na svome mjestu kako se to kod nas kaže, poslije pola godine vidjeli smo da smo jedno za drugo i uzeli smo se. Kakva je to svadba bila – malo se zamislio kao da je ponovo preživljavao taj trenutak – velika i vesela, nije se žalilo ni na čemu. Mara i ja smo ti zasukali rukave i u kratkom roku obnovili kuću mojoj majci koja je ostala sama da živi pored sedmoro djece koje su se raspršili po svijetu. Dok su nam sjećanja bila svježa za rodnom grudom tako smo i dolazili, u početku češće da bi dolazili sve ređe pod svim mogućim isprikama. Kako bi rekao naš narod daleko od očiju daleko od srca što se sve više dokazivalo kao istina.

– Jest, tako smo ja i Mara radili kao mravi ne obazirući se na sebe – kazuje točeći meni još jednu čašicu.

– Hoćeš li nešto za pojesti uz rakiju – upitao me je ustajući i nije niti čekao na moj odgovor

– Imam ti ja tako suvog mesa uvijek za mezu, kako mi kažemo.

-- Kaže li se i kod vas meza – pitao me je nestajući u kući

– Čuo sam svog starog da isto tako govori, pa i mi smo iz Hercegovine - pokušao sam biti bliže tom čovjeku.

– A jeli? Baš lijepo, zato se mi i razumijemo – kao da mu je laknulo.

– Evo uzmi malo, uz rakiju dobro dođe – stavljao je dasku za rezanje na stol i jedan predivan nož baš kao napravljen za sječenje meze. Na daski je bila jedna kobasica, komad suve slanine, kupovna salama i par komada kruha.

– Tako ja to sam sebi polako režem, ajde uzmi nemoj da se stidiš - nastavljao je – znaš u jelu i piću nemoj nikad da se stidiš, to nije sramota.

– Nego gdje sam ja ono stao – ponovo se zamotavao u onaj svoj pokrivač i udobno namiještao u stolici

– Samo da mi nije ovog kašlja – govorio je sam sebi.

– Jeste, ja i moja Mara smo brzo shvatili ako ne dobijemo sve te njihove vize,tj. dozvole za rad i prebivalište moraćemo djecu odgajati kod kuće jer nam njihovi zakoni nisu dozvoljavali da imamo djecu kao sezonski radnici. Eh, bolje da nismo!

Nisam shvatio težinu njegovih riječi. Malo se zavalio u onu svoju stolicu kao da je pribirao po svome životu, izvlačeći neke određene doživljaje koje mu dolaze baš sada kad je spomenuo djecu. Prvi put sam ga promatrao nekako drugačije,nije bilo više života u tom starcu, imao je nekako žutu nezdravu boju lica, vrlo često je kašljao i što se jako dobro primjećivalo. Na tom čovjeku nije bilo one živosti, onog zadovoljstva kao da je odlučio da onako vegetira do svoje smrti koje se, kako se meni činilo, nije bojao.

– Pa, jeste li dobili sve te dozvole – više sam pitao da ga okrenem na drugo razmišljanje nego što me je stvarno zanimalo.

– Jesmo, jesmo – i dalje je bio zamišljen

– Dobili smo. Ma nisu oni krivi što smo dobili dozvole, sami smo tražili, ja sam kriv što se tako odvijalo.

Ispio je čitavu čašicu odjednom i nastavio sa pričom.

- Dobili smo sve te dozvole. Rodila nam se kćerkica Zrinka i sin Hrvoje, našoj sreći nije bilo kraja. Možeš sebi zamisliti sve je išlo kako smo sebi planirali, još kad sam ja promijenio posao i došao u Zürich sa porodicom na mjesto portira odnosno domara u jednom staračkom domu Sonnenhof. To ti je sunčano dvorište u slobodnom prijevodu. Mara je radila kao prodavačica u jednom prodajnom centru po potrebi i kad je mogla odvojiti slobodnog vremena od dvoje djece. Živili smo u jednom lijepom stanu, ništa luksuzno ali smo ga namjestili po svome ukusu koliko su nam naše mogućnosti dozvoljavale. Bili smo zaokupljeni radom, radovali se rastu naše djece, provodili svaki trenutak sa njima koji smo mogli odvojiti i kao svi parovi štedjeli novce kako bi mogli obnoviti kuće u Bosni i ako ostane nešto nagrađivali smo sami sebe odlazkom na more onoliko dana koliko je dozvoljavao naš budžet.

 

nastavlja  se

 

Boris B. Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi