Kuća nakraj sela 2.

 

     Naš životni put je vodio tamo gdje smo mi htjeli, izgledalo je da imamo naklonost svih Bogova. 29. augusta 1976 je bio dan kao i svi drugi a opet se po nečemu razlikovao od ostalih, naime toga dana je u naš starački dom došla jedna starica.Kako smo je mi zvali Brita a pravo joj je ime Brigit Acherman, živahna starica u poznim godinama,namrštena, nimalo komunikativna.Nekako bila je najsretnija ako neprimijetite da je uopće tu,usamljena, rijetko je razgovarala bilo sa kime i dugo je voljela da sjedi vani, promatrajući sve oko sebe, kao da je htjela te posljednje dane posveti samo sebi.Tako su je bolničarke i ostavljale samu i dolazile po nju poslije sat ili možda i više, kad su imale vremena između svojih svakodnevnih obaveza koje su svakim danom bile sve teže.Brita je bila prikovana za kolica, posljedica moždanog udara u 70 godini, mada nije ostavio nekog vidljivog traga jer je bila pokretljiva u rukama i mogla je i ustati veoma teško,taj je udar samo ubio u njoj i ono malo snage i volje za životom koju je imala.Bila je veoma slabašna, krhka.

     Kako je ljeto odmicalo, ja sam provodio sve više vremena vani,obavljajući razne jesenje poslove od košenja trave, skupljanja lišća pa do skupljanja grančica koje su odpadale od stoljetnih hrastova i kestenova kojih je u našem parku bio popriličan broj.Trebalo je to sve držati na oku,kratko podšišanu travu, cvijeće zaliti vodom, i u jednom uglu daleko od svih očiju kako sam ga ja zvao, moj prvi vinograd.

- Znaš Miroslave, jako sam volio vinograde – gledao je u mene kao da je htio vidjete vjerujem li mu i nastavio. Valjda mi je to ostalo još od moje bake, ona je imala vinograd, eto ja ga se i ne sjećam,znam samo da smo kao djeca po međama na toj njivi jeli još godinama grožđe, mada je vinograd već odavno bio napušten.Znaš kada jednom imaš vinograd,imaćeš vina i lozovače uvijek u kući. Vidiš tako ti je bilo sa mojim mini vinogradom od tri čokota,dva od crnog grožđa, i jedan bijelog.Malo ih je znalo za to,samo ponekad su se mnogi pitali u menzi kad su nalazili zdjelu punu grožđa koju sam ostavljao za nas radnike.

     Tako sam jednog sunčanog dana, ne pretoplog jer švicarska ljeta i nisu tako topla upravo sakupljao travu poslije košenja, punim plućima udisao miris pokošenog sijena jer volio sam to što radim, nekako me to podsjećalo na kuću u Bosni.Dok sam ja bio zaokupljen poslom, slučajno sam krajičkom oka primijetio da Brita maše rukama kao da hoće da mi nešto kaže, iznenađen tom njenom gestom jer je bila veoma tiha i povučena.Pogledao sam lijevo i desno ima li negdje bolničarki u blizini, nigdje nikoga, samo malo podalje dvije bake su dremuckale na klupi, jer su klimale glavama kao da nešto odobravaju jedna drugoj zatvorenih očiju.Potrčao sam prema Britinim kolicima vidno uplašen da joj se nije nešto desilo jer u tim godinama moglo se sve očekivati.Brzo sam pretrčao tih tridesetak metara pitajući onako u trku jeli sve u redu, Brita mi je klimnula glavom i rekla.

- Odvezite me brzo do sobe – pokazujući na lijevoj strani gdje su bile naše najbolje sobe. - U kojem ste dijelu – jer se naš dom sastojao od tri odvojene zgrade i to "A" gdje su luksuzne sobe super opremljene i za samo jednu osobu.

- "B" isto luksuzno opremljen sa dvije osobe i "C" sa više osoba, tri do četiri.

- U "A" 5 – kratko je odgovorila

     Sad ćemo mi – uputio sam se brzo u pravcu "A" paviljona, koji smo mi nazivali kraljevska svita, jer je soba (više soba) bila zaista ogromna sa svim mogućim pomagalima i odgovarajućim luksuzom. Dok sam prolazio pored recepcije,vidno uzbuđen, ugledala me mala bolničarka uvijek simpatično nasmijana,mislim da je bila iz Austrije, zvala se Karin ili tako slično.

- Puno je vremena prošlo od tada – kao da je tek sada primijetio brzinu kojom je vrijeme prohujalo. - Ona je preuzela Britu od mene, kojoj je neko rumenilo udarilo u zute obraze dok je granatala rukama vjerovatno nezadovoljna dužinom svog izleta. Tako je završio moj prvi susret sa Britom (Brigit Acherman). Sutra sam žurio, vidno užurbanog koraka prelazio sam između paviljona, trabalo je kontrolisati sve sijalice i promijeniti, zvuči vraški lak posao mada to nije bio,moraš zamisliti da vučeš one proklete ljestve sa kata na kat.

- Tako sam projurio pored Brite dok je čini mi se drijemala na hladnom jesenjem povjetarcu debelo zašuškana u vuneno ćebe na kojem je pisalo velikim izvezenim slovima Sonnenhof (sunčano dvorište). Nisam se zaustavljao, tako da je i bila budna nisam joj dao vremena da bilo šta kaže.

- Poslije mog završenog posla, ostavljajući alat, vidio sam da je Brita još uvijek na istom mjestu, brzo sam otišao do svoga vinograda i otkinuo jedan predivan grozd crnoga grožđa.Dok sam ga onako nosio čini mi se ostavljao je vidljiv miris za sobom, koji se uvlačio duboko u nos.Polako sam prišao Briti jer je još spavala, ostavio sam grozd na otvorenu knjigu koju je držala na klupi pored sebe i nečujno se udaljio.

-Volio sam ta mala iznenađenja kod starih ljudi, radovali su se kao mala djeca svakoj sitnici, vidno iznenađeni i zahvalni za svaki sekund pažnje koji im posvetite. Tako je bilo i sa Britom, sljedećeg dana samo što sam došao u park, primijetio sam je kako mi maše.Znao sam da želi na neki način da mi zahvali što sam je odvezao do sobe jer za grožđe nije ni znala da je od mene.

- Nisam ni stigao do nje a ona se već zahvaljivala svojim drhatavim glasom.

- Hvala Vam, što ste me juče odvezli u sobu. - pružajući mi svoju desnu ruku u kojoj je vidljivo stiskala novčanicu od dvadeset švicarskih franaka.Pružio sam ruku prema njoj da se rukujem sa njom, dok mi je ona indiskretno spustila u šaku tih dvadeset franaka i dodala.

- Hvala i za grožđe, bilo je jako ukusno.-

- E sad Miroslave ako vjeruješ u sudbinu ili nešto drugo, to se upravo meni dogodilo. Mada sam taj svoj tringeld (napojnicu) uvijek isto tako indiskretno stavljao u svoj džep,ovaj put sam uradio nešto neočekivano za mene, tako i za Britu.

- Drago mi je da Vam se grožđe dopalo, ja to iz vinograda pokazujući prema kutku, jednom ću Vam pokazati kad budete imali vremena a što se tiče što sam Vas odvezao do recepcije pa to mi je dužnost, i polako sam ostavljao onih dvadeset franaka u knjigu koja je bila kao i uvijek pored nje na klupi dok sam ja nastavljao, onda Vam ja nisam ništa učinio ako mi sad platite grožđe.

- Valjda zbunjena mojim postupkom nije ništa rekla,dok ja nisam odustajao,

-Znate gospođo Acherman meni je drago da ste Vi zadovoljni.-Vjeruj mi tada nisam ni znao ko je ta žena, ali tog trenutka mi se činila tako jadnom i napuštenom.Dok je na gospođu Acherman ta moja gesta ostavila jak dojam, ko je taj obični smrtnik koji odbija napojnicu.Od toga dana Brita se sasvim promijenila, bila je pričljivija, vratio se osmijeh na njeno lice, dizala je ruku u znak pozdrava iako sam se nalazio na sasvim drugom kraju parka.Moram priznati i ja sam vrlo često i rado izlazio za vrijeme mojih pauza za ručak da bi sa Britom sjedeći na klupi razgovarao o svemu i svačemu.Meni se to dopadalo jer sam učio njemački jezik dok je Brita bila željna razgovora.Počelo je to tako od onoga, odakle sam, pa sve do predrasuda koje su imali o nama, po njihovom mišljenju mi smo bili još negdje u 17 stoljeću.Događalo se da donesem domaće kobasice za ručak koje je vrlo rado probala mada je uvijek govorila kako su preteške za nju ali su dobre.Iz dana u dan mi smo se sve bolje razumjeli,došlo je do upoznavanja sa mojom ženom, njih dvije su se jako dobro razumjele i to od prvog trenutka.

- Mara je jako voljela starije osobe i imala puno razumijevanja prema njima mada je ponekad to zahtijevalo debele živce i puno vremena.Kada je upoznala Zrinku i Hrvoja bila je oduševljena djecom, pošto sama nije imala djece veoma dobro se snalazila u ulozi bake što joj je vidno prijalo a djeci je nekako bila zamjena za pravu baku, moju majku, koja je bila veoma daleko od njih.Te posjete dvaput godišnje nisu uspjele nadoknaditi svu tu udaljenost mada im je moja majka skidala i zvijezde sa neba samo ako su poželjeli.

- Brita je preuzela na sebe, prećutno bez osobnog pitanja, ulogu brižljive bake koja je imala važnu ulogu u odgoju, takoreći kad god je Mara išla raditi i ostavljala djecu kod mene a i ja sam imao svoje obaveze, baka Brita je rado pazila na njih i zabavljala ih tih dva-tri sata svim mogućim igricama.Trajalo je to tako više od godine dana, već odavno smo znali za rođendan bake Brite, koji smo proslavljali uvijek uz Marin domaći kolač, dok je Brita obavezno djecu iznenađivala sa najnovijom igricom.

- Znaš, Miroslave ajde živio, ništa ti meni ne piješ, ništa od vas slavonaca – obraćao mi se kad bi potegnuo šljive i uvijek se mrgodio.

- Ti čika Šimo zaboravio da sam ja iz Hercegovine – kontrirao sam.

- Ma nisam, samo ja u tvojim godinama, e da su mi sad tvoje godine – nastavljao bi – nego pusti godine gdje ja ono stado. A ja za mene ti je bio normalni slijed događaja da smo mi za naredni Božić ponudili baki

- Briti da ga proslavi sa nama ako ona nema nešto već dogovoreno,mada sam znao da joj niko ne dolazi.Bila je već kod nas drugu godinu, osim nekih čini mi se poslovni ljudi kao da nije imala nikoga, čak je i mene sa jednim upoznala.

- Jako ljubazan srednjovječni švicarac Hans Meier čini mi se da je rekla iz Berna, kako mi je rekla on je obavljao njene poslove.

- Bila je jako dirnuta mojim pozivom, mada nije bilo pravilo da,moram tako reći, pacijenti dolaze kod zaposlenih u posjetu i to kući. Ali Brita je svima dala do znanja da će ona uraditi onako kako ona odluči pa svidjelo se to i samom direktoru doma ili ne.

- Stan je mirisao mješavinom svježe božićne jelke i pečenih kolača, koje je Mara uvijek sa velikim elanom pripremala.Bilo je tu od gibanice,baklave pa sve do suvih kolača kao da nas ima pedeset. Mara je uvijek govorila, neka ko zna ko nam može izbanit, mada smo te kolače jeli i do iza nove godine u našoj menzi u domu.Bilo kako bilo mi smo Zrinkinu sobu pripremili za baku Britu, mada je bilo malih poteškoća što se tiče kolica, nisu mogla proći baš svuda ali sve u svemu bilo je jako zabavno.Do dugo u noć na badnje veče smo razgovarali o nošenju badnjaka kod nas i stalnom ispitivanju Zrinke i Hrvoja šta je u njihovim poklonima ispod Božićnog drveta.Bilo je tu treskanja i drmusanja kako bi po zvuku odgonetnuli sadržaj poklona,mada su svake godine uspijevali odoliti znatiželji i uz ceremonijalno otvaranje na Božić bi se vidno obradovali svakoj sitnici.Djeca su nacrtala i par crteža za baku Britu koju su stavili pod Božićno drvo tako da je svako imao ponešto.

- Ujutro uz jutarnju kavu djeca su jedva dočekala da otvore svoje poklone, smijali smo se, pregledali stare slike kao da je Brita oduvijek bila sa nama.

- Nijednog trenutka nismo imali dojam da ona može sebi priuštiti najskuplje hotele na svijetu, kako nam se činilo njoj je jako prijalo tih par dana kod nas.Opet ti ništa ne piješ,daj da uzmemo još jednu.

- Nemojte čika Šimo,ja moram voziti a morao bi i krenuti kući polako,odsjeli smo mi dobar komad dana- pokrio sam rukom svoju čašicu,dok je čika Šimo drhtavim rukama nadoljevao sebi čašicu kako on kaže šljive.

-Moram ti još ovo ispričati – zaustavljao me – jednog sunčanog dana, mada je snijeg još bio na zemlji,zovne mene Brita u svoju sobu,navodno ja sam joj trebao donijeti još čaja.Ništa ne sumnjajući napunio sam čajnik sa vrućom vodom i sa nekoliko vrećica čaja pokucao na vrata od Brite. Čuo sam tih glas iz sobe – otvoreno je, uđi – Brita je ležala na krevetu, vidno bolesna.

- Simo,simo – kako me je zvala – vidiš kako bolest napada stare i nemoćne.

- Sutra ćemo mi ponovo sjedjeti u parku – samo se nasmiješila na ovu moju opasku – i nismo više sjedjeli u parku,njeno se zdravlje iz dana u dan pogoršavalo.Ali toga dana pitala me je za broj mog računa u banci jer mi je htjela dati napojnicu a ona nije imala novaca kod sebe.Bez razmišljanja sam napisao brojeve i ostavio ceduljicu na pisaći sto u uglu.Mogu li Vam još nešto donijeti.

- Neka, Simo hvala – kazala mi je očima da bi htjela ostati sama.

- Brita tih dana nije izlazila iz sobe, ja sam imao puno posla, snijeg se otapao,sve vidljiviji nagovještaji proljeća su polako izbijali iz snijega, darujući našem parku zelenkastu boju sa malom nijansom žute.

-Dani su prolazili, ja i Mara smo se pripremali za Uskrsno slavlje pa smo trčali od trgovine do trgovine.Pred jednom trgovinom smo uočili da nećemo imati dovoljno novaca,dok je Mara čekala u autu ja sam izašao do banke.Nisam mogao da vjerujem svojim očima htio sam da podignem nekih 500 sfr, dok je na računu ostajalo 54 500 sfr. Ne vjerujući sam sebi ponovo sam ubacivao karticu u bankomat, po mome računu 50 000 tisuća sfr. Bilo je više na računu nego što je trebalo biti.Ušao sam u banku ništa ne govoreći Mari, zamolio sam na šalteru da poprave grešku.Gospođa na šalteru mi je lijepo objasnila da je prije 5 dana stigla uplata na moj račun od izvjesne gospođe Acherman. Sinulo mi je u glavi,Brita, ona je uplatila, bila je to greška vjerovatno je dopisana još jedna nula viška.Sutra sam ti se Miroslave ja prvo uputio kod Brite, ona mi lijepo objasni da je ona sa namjerom uplatila tih 50 000 tisuća kao napojnicu.Možeš misliti, bio sam zatečen, samo sam se uljudno zahvalio i izišao iz sobe, ni sretan ni tužan, više uplašen od svega. Sutra je došao onaj Hr. Majer i objasnio mi da je to izričita želja od Brite jer smo mi za nju kao jedna familija,tek tada su suze radosnice krenule Mari a bogami i ja sam imao vlažne oči.

 -Bili smo radosni,ja i Mara, bili smo u zabludi da taj novac rješava naše probleme, ne sluteći da oni tek dolaze.Tako su počele svađe između mene i Mare kuda sa tim novcima,jer ja sam bio za jedan veliki odmor,dok je Mara bila za dovršavanje kuće u Bosni, da ih nismo imali već smo znali šta bi uradili sa zarađenim novcima,ovako svađa je bila programirana.

- Ja moram ići čika Šimo, vidjećemo se sutra – polako sam ustao.

-Ako se mora onda nije ni teško- pozdravljao je domaćin.

- Do sutra –

- Važi, vidimo se, ali sutra bez rakije – mahnuo mi je rukom.

     Sunce je već naveliko zašlo iza naših šuma,krijući se iza ono malo brežuljaka što je imala naša ravnica.Još jednom sam se okrenuo da pozdravim domaćina, nikako me nisu napuštale neke misli sažaljenja prema tom čovjeku.Mada vjerujem u nekakvu sudbinu i nešto veće od nas običnih smrtnika ali sad sam prvi put u mome životu osjetio nekakvu nevjerecu, slušajući ovog čovjeka, nismo li sami krojači svoje sreće, ne kaže narod bez veze «nemoj izazivati sudbinu».Sjeo sam u svoj golf i polako iza sebe ostavio Šimu Gotolića i njegovo postojanje,njegovu nadu da će Bog već postaviti stvari na svoje mjesto,dok bi se on sam pridružio tek na kraju vjerovatno sa riječima,»nisam ja tako mislio».Bila je to najveća zabluda u kojoj je živio. Dan je brzo prolazio,valjda zbog posla ili želje da brže prođe.Bilo kako bilo, stao sam pored one velike kapije i vidio sam moga susjeda na terasi skoro u istoj pozi kako sam ga sinoć i ostavio.Dvije čašice su stajale na stolu,malo domaćeg kulena na dasci za rezanje i onaj predivni nož sa izrezbarenom drškom.Kao da je čitao moje misli Šimo je narezao još kulena.

- Ajde uzmi, ti ideš sa posla, sigurno si gladan –

-Neka jeo sam ja u gradu –

-Znaš Miroslave, da jedna od najvećih kazni koje je čovjek izmislio je, SAMOĆA ,ne postoje bez veze te samice. Jer čovjek je životinja koja živi u čoporu i nesposoban je kao jedinka,a da ti ne govorim o psihičkim posljedicama koje stvara samoća.Negdje sam čitao, kad bi čovjeka zatvorili u nekakav prostor bez svjetla i davali mu jelo bez soli,uz to da nema nikakav dodir sa ostatkom svijeta, on bi jednostavno mentalno postajao onaj praistorijski čovjek, kojem je jedino animalna egzistencija sve što bi ga interesovalo, nije to da bi poludio, nego izgubio bi sve ono što mi nazivamo svijest i sve bi bliže bio životinji .

-Nisam to znao – odgovorio sam.

-Eto vidiš možeš nešto i od mene da naučiš –

-Sigurno ?

- Mada, ja te ne mogu puno naučiti, jer naučio bi sebe da sam bio sposoban – zamislio se.

- Znaš, mislim bilo je toga i previše za moj kratki i turbulentan život –

      Boji se smrti,pomislio sam, ljudi kad dođu u godine sve više razmišljaju o smrti,valjda kad se pređe ona famozna polovina života,čovjek nesvjesno registrira da mu je manje preostalo nego što je bio na ovom svijetu, to ga čini nervoznim i ponekad uplašenim.

-Nije da se bojim smrti – kao da je znao šta mislim – jer čovjek se boji smrti samo kad ima šta da izgubi, eto ja sam se doveo u takvu situaciju da sam skoro sve izgubio i da nemam za čime da žalim, zato se ne bojim smrti, nego je doživljavam kao olakšanje i ne doživljavam je kao konačan kraj, vjerujem u nekakvo nastavljanje.Znaš čitav moj život donosio sam odluke samostalno i hrabro ne dozvoljavajući skoro nikakvih uplitanja,možda ponekad sa nekom dozom ludosti ali su bile moje i ja sam ih živio, što većina ne može reći za sebe, zato za čime žaliti, ne sigurno ne. Mada, ponekad sama činjenica da sam kroz te moje odluke nekome nanio zlo, je teška i najviše boli, jer to sigurno nisam želio.

Šta se moglo na to dodati, samo sam kimnuo glavom u znak razumijevanja, shvatio je važnost tih trajni stvari,svetih stvari, kao što su porodica,ljubav, poštovanje, prijateljstvo a možda je to znao i ranije, samo je u određenom trenutku bio sa pogrešnim ljudima na pogrešnom mjestu a to je tek sada uvidio.Prekasno.

- Nego gdje sam ja ono stao – namjestio se u svojoj fotelji, popravljajući pokrivač, spreman na duži razgovor – Ja, Miroslave, umjesto da nam bude lakše sa tim novcima, mi smo se svađali gdje da ih utrošimo, zanimljivo koliko je čovjek velika nepoznanica samom sebi. Uglavnom na nezadovoljstvo Marino otišli smo u Grčku dva tjedna, meni je bilo lijepo, djeca su uživala, druga zemlja,nešto novo, čisti odmor samo za nas,predivno. Mara je sve vrijeme bila srećna,mada za nju je bilo i važniji stvari koje smo mogli uraditi nego da se izležavamo kako ona kaže «Bogu za leđima».Ne zamjeram ja njoj, ona je bila skromna, zadovoljna sa onim što ima, obadvima nogama na zemlji. Što se nije moglo reći za mene, ja sam se već počeo odljepljivati od zemlje, mada sam još stajao na njoj ali me počelo bacati ono ko u beztežinskom stanju kad čovjek lebdi, e tako sam ti ja ponekad lebdio bez mogućnosti da se držim za nešto čvrsto, što je samo po sebi bilo rizično jer svakog trenutka sam mogao odlebdjeti u nešto nepoznato i koje bi sile bile potrebne da se vratiš na isto mjesto ako je to uopće bilo moguće.

Tako ti je pred kraj tog našeg ljeta u Grčkoj i jednog tjedna provedenog u Bosni došlo vrijeme da se vratimo na posao. Prvi dan smo doznali da su Britu prevezli u spezijalnu kliniku u gradu, stanje joj se pogoršalo, bez razmišljanja smo ja i Mara sa djecom odmah sutradan otišli Briti u posjetu.

Bila je na izmaku snaga,blijeda u licu, prepoznala je sve,mada je sama priča zamarala,tako da nije puno pričala.Nismo bili dugo kod nje, bilo je žalosno gledati je onakvu, ni ona sama nije željela da je sažaljevaju.

     Nakon desetak dana Brita je umrla u svojoj 78 godini života, lijepa starost, mada smrt dođe uvijek prerano. Bilo nam je žao Brite, bili smo na sahrani, malo ljudi, hladni, bez neke žalosti, više se pružala pažnja slijedu protokola nego osjećajima. Na samom kraju, prišao mi je gospodin Majer i diskretno mi šapnuo da će sljedeći tjedan doći u dom i da mora porazgovarati sa mnom. Samo sam mu klimnuo glavom u znak odobravanja.

     Jednog jutra, zvali su me da dođem u kongres salu, ne prevelika sala ali pedesetak ljudi se moglo u njoj ugodno osjećati. U dnu za jednim stolom sjedio je gospodin Majer sa nekakvim papirima ispred sebe.Uljudno smo se pozdravili, dok mi je on ponudio da sjednem i poslužio me nekakvim pićem. «kao što znate» otpočeo je «prošli tjedan je preminula gospođa Brigita Acherman» bio je tako služben, nisam mogao dokučiti šta želi od mene.

«Neću ja dugo odugovlačiti, gospodine Gotoliću, vama je po testamentu gospođe Acherman ostavljeno 1,8 milijuna švicarskih franaka»

«Šta» je jedino što sam mogao izustiti.

«Ne znam koliko Vam je poznato gospođa Acherman je bila jako bogata žena sa svojom imovinom preko 100 milijuna franaka, tako da je od toga 2 milijuna ostavila Vama, kako ja računam dok se odbiju porezi Vama će ostati negdje oko 1,8 milijuna franaka za koje sam ovlašten da prebacim na broj računa koji mi je ostavila gospođa Acherman»

- Možeš li ti to sebi zamisliti Miroslave, skoro dva milijuna franaka –

- Ne – bilo je jedino što mi je padalo na um.

-Bogami nisam ni ja vjerovao svojim ušima, oko mene se okretala ona sala za kongrese,zvonilo je u ušima, udaralo u glavi, kao kroz maglu sam čuo gospodina Majera, želim li vode, i njegovo pokazivanje na papir da potpišem ovdje pa još ovdje.Potpisao sam sve što mi je rekao, ni jednog papira nisam ni pogledao, bio sam kao u nekakvom delirijumu, što je razumljivo. Odmah sam otišao kući pod isprikom da se ne osjećam dobro, čitavo sam vrijeme mislio kako da to kažem Mari, na kraju sam odlučio da joj ništa ne kažem, dok ne dođe bolje i lakše vrijeme koje nije došlo nikada više.Bila je to moja jedna od velikih grešaka u nizu.Trebao sam joj sve reći,nisam shvatao prolaznost novca. Kako sakriti 2 milijuna franaka, nemoguće, moguće je ako imate partnera koji Vam vjeruje, a to je stvarna vrijednost koju ja nisam vidio, bio sam zaslijepljen sjajem švicarskih franaka.Otpočela je moja kataklizma, propast tijela i duha, krenuo sam onim vlakom prema dole i to dvjesta na sat.

      Otpočela su moja pijančenja, izlasci čitave noći, ljudi i žene sumnjivih karakternih osobina, koji su samo napuhivali moj ego umjesto da me spuste na zemlju. Nisam bio dovoljno jak da odolim iskušenju slatkog trenutka, zanemario sam sve one vrijednosti u koje sam se kleo prije toga, da si me pitao prije tih novaca, ja bih ti sa sigurnošću rekao takvo nešto se meni ne može dogoditi.Vjerovtno je to bila samo potvrda moje ljudske gluposti, neiskustva, mislio sam da je došlo mojih pet minuta a shvato sam kasnije da je to u stvari bilo pet do dvanest.

      Naravno počele su tu i svađe sa Marom, zbog mojih izlazaka (ispada) sve više sam odsustvovao sa posla,manje bio sa porodicom, što je najgore svima sam pokušao novcem nadoknaditi to izgubljeno.Mnoge stvari se ne mogu kupiti Miroslave, recimo ovaj naš razgovor, ova naše ispijanje rakije ničim se ne može platiti, čudno je samo da moraš izgubiti nešto kako bi shvatio koliko ti to znači, na kraju ostaje samo gorka spoznaja.Žalosno ali istinito.

Mara se češće bunila, čudila mome ponašanju, ispitivala odakle mi svi ti novci, biznis kako sam joj govorio, što je u njoj stvaralo veću sumnju,da se nisam nedaj Bože počeo baviti kriminalom, nije znala pravu istinu a ja sam otišao predaleko, bio sam slabić i kukavica da joj sve kažem i da se okrenem pravom putu dok ga je još bilo.Nastavio sam kako sam i počeo.Greška. Popravili smo kuću u Bosni, kupili ovo zemljište i otpočeli kuću, mada nepovjerljiva Mara je i dalje bila naivno poštena,vjerovala je u ono šta kažem.

      Kad smo se vratili, kupnja novog poršea bila je kap koja je prelila čašu koja je bila već odavno puna, nastale su svakodnevne svađe, do jednog dana Mara nije počela pakovati stvari i ozbiljno mi dala do znanja ona ili ja iz stana.

     I tu sam bio kukavica, nesposoban okrenuti leđa takvom životu i brinuti se oko ono dvoje divne djece, ja sam uzeo svoj kofer i prepustio se lažnom životu sa lažnim prijateljima opijen lažnim osjećajima, sakrivao sam svoj strah od samoće tom nekom nasrtljivošću mojih vrlina koji su lažni ljudi izbacivali po potrebi samo da bi me pokazali koliko sam veliki i nezavisan od bilo koga na ovom svijetu, a ja sam plaćao račun.

     Moj Miroslave – skoro da nije uzimao zraka kao da je htio sve reći u jednom dahu, sve što mu je ležalo daleko u duši, u nekom kutku sakrivenom od svijeta, poznatom samo njemu – nastaje jedan od najcrnjih dijelova mog života. Djecu sam sve rjeđe viđao, slao im poklone i gledao sam da Mara ima uvijek dovoljno novca, čuo sam ja kasnije da je sve doznala odakle mi novci, što je u njoj ubilo sve ono zašto se udala za mene.Bio sam lažov,pijanica i počeo sam odlaziti u kockarnice, bio sam ogledalo propalog čovjeka.Nisam sačuvao prijatelje koji bi mi pokazali te životne bure u kojima se nalazim i koji bi mi pružili ruku spasa da me izvuku iz te oluje.Bio sam nesposoban da napredujem u životu,nisam se htio boriti, a izazov je bio suviše sladak tako da treba veća snaga nego što mi mislimo, da kažemo ono sudbonosno NE. Eto ja nisam imao te snage.

     Kako se ono kaže «pametan se čovjek uči na tuđim greškama a budala na svojim» eto ja sam još veća budala kada se nisam naučio ni na svojim sve do samog gorkog kraja.Ne okrivljujem ja sebe što sam napravio nekoliko ludosti, samo se čudim samom sebi kako je čovjek nezadovoljan samim sobom.Znaš Miroslave da me je neko pitao, kad sam krećao u švicarsku iz one bijede, da ostanem da mi napravi kuću, vjerovatno bi odmah prihvatio, međutim kasnije nije dovoljna jedna kuća, nije dovoljno jedno auto, nije dovoljna jedna preljuba.Jednostavno nije zadovoljan sa onim što ima, tek kad to izgubi zna kakvu je vrijednost izgubio.Kako to nazvati, sebičnost, bezosjećajnost za sve osim sebe samog, ili samo glupost.

     Sjedio je nekako čudno u onoj svojoj stolici,umotan onim pokrivačen,misleći da je nedostojan bilo kakvog blagoslova bez ikakve ljudske vrijednosti, izgubio je onaj smisao života za kojim svi težimo.Napustile su ga one sposobnosti koje su mu potrebne za taj njegov put, nije bio više uporan, nije htio objašnjavati, prihvatao je uvrede bez pogovora svjestan tih svojih poraza od kojih je bio polako umoran.Zato se nije bojao smrti.Sjetio sam se jednog odlomka « Iako sam prošao kroz sve kroz šta sam prošao,ne kajem se zbog teškoća u koje sam zapadao – jer su me upravo one dovele tamo gde sam želio da stignem. Sve što sada imam, to je ovaj mač, i ja ga rado predajem svakome ko je voljan da krene na svoje hodočašće. Nosim sa sobom pečate i ožiljke iz bitaka - to su svjedočanstva da sam živio». Kao da je bilo napisano za Šimu Gotolića.Jako je uzdahnuo, da bi nastavio.

- Eto, ja sam ti tu gdje sam, prepušten sam sebi, imam karcinom u desnom plućnom krilu, koji je metastazirao prošle godine, neznam gdje će izbiti. Uviđam koja vrijednost leži u malim svakodnevnim stvarima, mislim prekasno,ali ipak uviđam što me malo tješi.Nisam nikada robovo predrasudama, živio sam u sadašnjosti, način na koji sam živio izabrao sam ja i niko mi ga nije nametnuo, možda će ipak iza mene ostati nešto važno, ili će sve nestati kao da nikad nije postojalo.Poslije bitke svi su generali pametni, jel tako Miroslave, nije trebalo mnogo da budem pametan ali sam ja to previdio, izabrao sam lakši put, uživanja, daleko veća snaga treba čovjeku da kaže ne nego da se prepusti iskušenjima u životu, nadam se da će djeca biti pametnija i neće učiti od nas stariji.Sve bi se to moglo sažeti u tri vrline i to povjerenje, nadu i ljubav i to ako izgubiš, moraš se osigurati dok to imaš sa ljudima oko sebe ako na bilo kojem dijelu tog svog puta izgubiš jednu od tih vrlina da će te oni,ljudi oko tebe, vratiti na taj pravi put ako ne budeš imao dovoljno snage da se sam vratiš, što je ponekad vraški teško.Život je kao šahovska tabla, svakim pogrešnim potezom protivnici nam oduzimaju jedan dio sve dok nam na kraju ne ostane samo goli život (kralj) i ništa više a on se kreće veoma sporo po tabli i čitavu partiju je zaštićen ostalim figurama, kad ostane sam onda je došao i kraj partiji i svemu. -

     Kao da je tražio završnu riječ, da stavi točku na sve to, uspjelo mu je, šutke smo ispijali svoju čašicu rakije, duboko negdje u svojim mislima.Razmišljao sam šta reći tom čovjeku, bio je u pravu u svemu što je rekao, svjestan svih svojih propusta,vjerovatno mu je bio potreban neko ko će ga saslušati da isprazni svoju dušu, što ga je vidno i olakšalo. Imao sam nekako osjećaj da taj čovjek nije loš,zao pored svih tih neugodnih udaraca koje je primio u životu.Sjedili smo još neko izvjesno vrijeme, razgovarajući o svemu i svačemu, smijali se glupostima, razgovarali o vremenu. Veoma kasno sam otišao kući, prepun nekog unutarnjeg zadovoljstva, sretan sa onim svakodnevnim sitnicama koje život znače. Dolazio sam kod čika Šime sve do jeseni, dok nisam jednom došao pred kuću i nisam nikoga zatekao, nekako sam doznao preko njegovih prijatelja da je u bolnici u Osijeku, gdje sam mu otišao u posjetu.Vidno se obradovao mojoj posjeti, namignuvši mi.

- Gdje ti je rakija, jesmo se dogovorili svaki put rakija, znaš Miroslave žao mi je da se niste ti i tvoj prijatelj nikako okupali u onom bazenu kod mene, stvarno mi je žao –

Iznenadio me je svojom vedrinom, mada se vidjelo na njemu da je tumor koji je otišao u glavu sve više napredovao.Nisam ni pokušavao da ga razveselim, pričali smo kako je oko kuće, govorio mi je kako je sve organizovao dok on nije tu da se kosi i održava.Smatrao sam svoju moralnu dužnost da mu pomognem oko toga, bilo je sve kako je on želio.

Svakim posjetom govorio je sve manje i manje, posjete su bile sve kraće i kraće, nije mogao ni ležati ni sam ustati, bolovi su izobličili i ono malo života u njemu.Šimo Gotolić je preminuo 22 listopada 2001 u svojoj 61 godini života.

Po njegovoj želji odvežen je iz kuće na kraju sela a sahranjen u svojoj voljenoj Bosni. Na dan sahrane stajao sam pored one iste stare kapije, nekako mi je bilo teško, kako se život poigrao sa ovim čovjekom, kad mi je prišao mladić i pružajući ruku, na tečnom hrvatskom jeziku rekao.

-Dobar dan, ja sam Hrvoje Gotolić, otac mi je pričao o Vama, hvala Vam za sve što ste učinili za mog oca.Evo ovo mi je otac izričito naredio da Vam predam.-

-Hvala – jedino što sam rekao.

Bio je to jedan paketić, lijepo umotan.Poslije sam upoznao i kćerku Zrinku i ženu Maru i još nekoliko prijatelja koji su pomagali oko svega.Čuo sam u priči poslije kako je djeci ostavio još po 100 tisuća franaka na njihova imena na račun u banci, ukoliko je istina.

Ja sam sjeo u svog golfa i prije nego što sam krenuo iz znatiželje sam otvorio paketić, u njemu je bio nov radio za auto (sony) i onaj lijepo izrezbareni nož. Kako je samo znao, nasmiješio sam se dok mi se suza skotrljala niz lice.

- Hvala Šimo Gotoliću – dignuo sam ruku kao svako veče što sam pozdravljao kad sam odlazio.

 

     Znao sam da me vidi i odpozdravlja u svom svijetu.

 

Kraj

Boris B. Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi