Moja izgubljena Generacijo

     Pripadam jednoj generaciji koja je odrasla u nekom vakumu nekog izgubljenog vremena.Pokušavam izbjeći naziv „Izgubljena generacija“ ali ne mogu se osloboditi dojma da baš to i jesmo.Želim pronaći neku dublju smisao, veličanstvenu srž koju bi mogli prepoznati u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.Ništa.Ništa mi ne pada na pamet osim Dugmića,Divljih Jagoda i Parnog Valjka.Možda nekoliko velinčanstvenih pobjeda košarkaške reprezentacije i same Olimpijade u Sarajevu koja je došla nešto kasnije.

    Vjerovatno pod dojmom priča naših očeva o strahotama poslijeratnih kriza,nacionalne zbunjenosti i svjetske političke nestabilnosti moja generacija je postavila egzistencijalna pitanja na prvo mjesto i potpuno se posvetila materijalizmu i besmislu modernog svijeta.Početak jednog zlatnog doba za izgubljenog čovjeka koji se ne može suprostaviti sudbini koja mu je nametnuta, čovjeka koji će vjerovatno i umrijeti kao plemenit i pravedan u nepravednom svijetu.Obično „izgubljenom generacijom“ nazivaju generaciju koja je posredno ili neposredno pogođena ratom ili u najmanju ruku aktivno pamti ratni život i jednim dijelom teret oslobođenja iznijela na svojim leđima. Ništa od toga,preponosni da bi se uvlačili u guzicu tim posljeratnim guzonjama koji su odlučivali o svemu,moja generacija je počela bježati po Evropi.Odgajana po načelima bratstva i jedinstva, bijegom gubi identitet a dobija vječnu ulogu dvostrukog stranca.Ovaj osjećaj dvostruke pripadnosti je opasan jer razum nervozno i požudno leti iz jednog osjećaja pripadnosti u drugi, neprestano progonjen da čini dobro i samo dobro, međutim neće naći spokoja ni zadovoljstva ni u jednom osjećaju.Na kraju biće frustriran tom neprestanom prinudom da bude dobar, tako da će u njemu rasti sve veće stajalište prema životu „Kakva je moja korist od toga“. Sve češćim mijenjanjem osjećaja i većom potrebom dokazivanja svoje dobrote čovjek izgubljene generacije postaje tjeskobniji, frustriran je i sve više traži svoju sreću u razonodama (kockanje,alkohol) i ostvarenju lažnih skupih zadovoljstava(skupa auta,kuće,stanovi).Izgubljena generacija nije krdo budala nego mnoštvo prosječno pametnih ljudi koji su shvatili da je u ovom vremenu glupo biti mudar, samo su u dubini svoga uma svjesni nemoći da promijene svoju životnu filozofiju pa se tako svim svojim duhom posvećuju materijalnom ostvarenju lažnih skupih zadovoljstava.Kao drogirani pokušavamo ostvariti što je moguće više tih skuph zadovoljstava i to što je moguće u kraćem vremenu.Čak smo dali i ime tom praznom i besmislenom rasipanju života, nazvali smo ga „standard“ kao jednu nevidljivu pravu liniju ispod koje nije vrijedno živjeti i iznad koje je život vrijedan življenja.

     Smatram da je naša generacijska zajednička pogreška vjerovanje što nam je veći „standard“ da smo srećniji i ispunjeniji u svom životu.Stvorili smo nekakav svoj svijet a posljedica istog je da smo zastrašeni i duboko smo iznenađeni ako se događaji ne uklapaju u naš isplanirani svijet. Što više pokušavamo sebi objasniti ispravnost svijeta kojeg smo sebi stvorili osjećamo se više izoliranima i usamljenima a svu životnu radost i sreću sve češće zamjenjujemo sigurnošću (na radnom mjestu , stanovanja , ostanka u državi). Čitav svoj život izgubljena generacija gladuje za nekakvom sigurnošću, sa prekomjernom željom da ostvari tu želju sa sigurnom starošću što znači da živi za budućnost, u stvari izgubljena generacija je trajno promašila bit samog života. Mnogi od te generacije bijeg traže u religiji jer ona želi osigurati budućnost i nakon smrti, dok nam naš zdrav razum želi osigurati budućnost do trenutka smrti,te što je moguće duže odgoditi smrt.Nismo li mnogo puta za ljude iz te iste igubljene generacije i svoje neposredne sredine rekli „smrt mu je došla sad kad je mogao lijepo da živi“. Taj vječni sukob između života – tj. stvarnosti, koji je jedino moguć u sadašnjosti i nekakve lijepo isplanirane sigurne budućnosti, može nas dovesti samo do svojevrsnog privremenog sloma živaca. Sva tehnološka otkrića imaju namjenu da nam olakšaju svakodnevnicu,međutim ona naš životni točak okreću samo brže i brže, po ugledu na mašine pokušavamo se ravnati samo po satu.Sve bržem proganjanju vlastitih iluzija bićemo sve izluđenijima i razdraženijima do potpunog udaljivanja od predivnih karakternih ljudskih osobina.Na kraju se postavlja pitanje u čemu je mudrost života a rekli smo da je u ovom vremenu glupo biti mudar. Moram priznati malo sam se izgubio u svome razmišljanju, na početku sam govorio o određenoj skupini ljudi i koristio sam naziv kao izgubljena generacija,međutim na kraju uviđam da sam nesvjesno počeo koristiti pojmove kao život ili svijet što je nevjerovatno složen pojam koji zahtijeva nevjerovatnu mudrost, a niti posjedujem niti želim biti mudar.

     Čini mi se da je ona životna bit,što je u samoj ljudskoj naravi izgubljene generacije da neometa sopstveni tijek života da ne sapleće samu sebe prije nego se posve izgubi.Na kraju čovjek je stvoren da biološki funkcionira bez vanjskih uplitanja i korigiranja.Srce kuca zato što je to tako,dišemo zato što je to tako a ne zato što smo svjesni da nam je to neophodno za život.Zato GENERACIJO možda bi nam bilo bolje da ne pokušavamo sve promijeniti „na bolje“ možda i jeste sva ta mudrost u umjerenosti i shvaćanju naše postojanosti bez kamuflaže.

    Moja „izgubljena generacijo“ nemojte pokušavati voljeti, biti čestiti ili iskreni, vi zapravo razmišljate o tome da budete takvi a Vi to niste, to nije ništa drugo nego samo pokušaj da budete nešto što već niste.Generacijo ako sve biološki funkcionira „samo po sebi“ pružite priliku i svome razumu da funkcionira „sam po sebi“ možda ćemo biti više mudriji nego što to jesmo.

     Za sve ljude jedne generacije koja život ne smatra kao zamku od meda, niti sebe vide kao mušice u tom medu, da se bore samo za golo preživljavanje.

 

Pozdravlja Vas, vaš Boris B. Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi