Mrzim tamne podrume

 

     U mom životu nema baš mnogo stvari koje bi mogao reći da mrzim. Onako, kako mi to znamo „iz dubine duše“. Međutim ove jednogodišnje posjete podrumu visoko kotiraju. Odmah su poslije krečenja u mojim dječijim danima i svinjokolje nešto kasnije.

     Ko je još volio krečenje, nit možeš sjest, nit leć, gdje god staneš, već čuješ mater „nemoj tu, pomakni se malo, pazi isprlja se“.

     Svinjokolju nisam volio, em što je rano da te bog sačuva, em je blato, em je hladno. Mnogi se zaklinju u tradiciju i kako treba očuvati stare običaje. Dragi moji, ne kažem da treba sve zaboraviti ali Bog nam je s razlogom dao oči ispod čela a ne na potiljku. Stoga što se mene tiče, zbogom stari običaji, ili mi dajte mjesto pored vatre da Vam pečem peke.

    Ima ono i dijagnoza za vake ko ja, bogami i kako se zovu „lijen čoek“, al lijeka nema. Sudbina.     Na trećem mjestu su ovi posjeti podrumu, jer moja godpođa (vožd,car, neprikosnovena,  glavna) izmisli neka pravila da bar dva puta godišnje moramo napraviti inventuru u tom mutvaku. Ko da se stare stvari razmnožavaju, pa ono ajmo jedno dvije generacije starih cipela izbacit. Kad ona (vožd, car, neprikosnovena, glavna) kaže „sutra idemo“ ja od tog dana priležim kamaru unutrašnjih bolestiju, koje se teško provjeravaju.

    Od glavobolje do zapetljaja crijeva i ostalih trikova koje nosim još iz škole. Pored svega dođe onaj dan „D“,nemaš više kud, mrzi te al moraš. Nije to klaustrofobični strah od tamnih prostorija bez prozora. Više je to pandorina kutija, kojoj je tu mjesto, ali je ne treba čačkati.     Meni je taj podrum toliko nabijen emocijama i doživljajima da me prosto vataju i kad prođem pored njega.

    Ja sam ti jedan od onih kome sve treba ili će jednog dana zatrebat. Moja gospođa (vožd, car, neprikosnovena, glavna) je obično u prvim redovima, ja sam na kraju sa velikom plastičnom vrećom zaborava. Ta bezobzirna crna rupa u koju stane sve. U njoj završe timberlenke, pa kaubojke u kojim sam mamuzao godine, jadne, zaboravljene ostale zavezane za te godine. Kaputi u kojim sam vjerovatno pio kavu sa Nikoletinom Bursaćom, upitam gospođu (vožd, car, neprikosnovena, glavna) „možda će ustrebat“. Kad me prostrijeli očima, ko da su u dogovoru, crna rupa pojede brzinom svjetlosti.

     Kad mi dođu dječija odijelca, čini mi se da se sjećam svakog trenutka, gdje smo bili, zašto smo išli. Ko da ih male ljuljam da ne plaču više, tražim dudu,  pitam sebe da ih ne boli stomak il su gladni, nina-buba. Male jaknice u koje smo ih zašuškavali da im nije zima spremajući se na maškare. Vidim sebe i sina kako ležimo na podu i igramo taj mali stoni nogomet a on će završiti u crnoj rupi.

    Prosto mi odzvanja u ušima moja galama na kćerku sa koturaljkama „polako, sporije vozi,pašćeš“. Žao mi je, kao da brišem sjećanja a znam da sjećanja crna rupa neće ponijeti, koturaljke mogu i ići, taj uzdah će otići samo sa mojim odlaskom. Kad dođem do nekih starih kofera, ko da mi skoče na prsa pa me pritišću, neće da siđu. Ko da ih vidim, kako su mjesecima bili skriveni na ormaru, pod krevetom, uvijek spremni na put nazad.

    Tata ih ni za živu glavu nije dao odnijeti u podrum, jer će im trebat, et sad mogu im javit da se vraćaju kući, a oni nespremni. Nije znao da će to „et sad“ potrajati godinama a ono „kući“ je u Brodu, Đakovu, Osijeku, Zagrebu, Poreču, Sisku, Kopanici, Crikvenici...

     Ne gledam a vidim da unutra ključevi čuče skriveni sami od sebe. A njega čujem kako viče „ženo jesil ti zatvorila sušaru, jesil zaključala garažna vrata“. Ko da je rat, nekakav vjetrić koji će prohujat, malo zatrest prozorske kapke a oni će sve nako nać kako su uredno ostavili. Jadan nije se mogao sjetit jer je jedan rat proživio sa tri/četiri godine, da ni jedan rat ne ostavlja ništa kako smo ostavili, ni kuće, ni prijateljstva, ni patnje, ni duše.

     Drago mi je što je uspio spakovati kofere za kući prije nego što je otišao gdje mu koferi nisu trebali. Gravitaciona sila crne rupe tu nadmašuje moje mogućnosti odupiranja. Brzo je zavezujem i bez riječi izlazim van.

    Džaba se deru odluke nekog zdravijeg života i preko nekakvih sprava za vježbanje koje su tu ostavljene zovu me nazad. Nema šanse, ja se utapam. Nekakvi hobiji u vidu pecaljki, teniski reketa, vise na zidu i preklinju „il nas skini jednom odavde, il nas liši ovih muka. Ne drage moje emocije, možda nekom drugom prilikom, moja misija „podrum“ je bar za ovu godinu završena.

 

 

Boris B.Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi