Noć razmišljanja

Evo je, još jedna od onih noćiju, nekakav umor ti neda da zaspiš. Ne, nije  moj umor, umor mišića. Nije nikada ni bio (kažu da dobro izgledam za svoje godine), moj je umor to „nagomilano iskustvo života“, koje čuči negdje beskorisno, nehabano a htjelo bi da izađe, da se dokazuje, da se obogati.      Obično to da kažeš prijateljima, izgledaš licemjerno, kao pametuješ sakriven iza hrpe nekakvih knjižurina , a nisi, to si samo ti. Uvijek se osjećam još usamljeniji kada otvorim dušu nekom prijatelju jer tada još jače osjećam da je jaz nerazumijevanja još dublji i veći . Tako se nadimaš kao balon koji prijeti da svakog časa prsne.

      Eto večeras sam imao suludu želju da prsnem , da mi se razum prospe po zidovima,da svi ljudi koje znam mogu da vide, vidi to mu je bilo u mozgu,da se izmjenjuju ushićenje i razočarenje u isti mah. Da mi se misli materijališu pa da ih stružu sa bijelih zidova kao ružnu mrlju. Jer to bi bila jedina od onih apsolutnih istina, to bi bio čisti JA.

      Mnogi će reći to je samo trenutna slabost koju prouzrokuje starost, ne prijatelji moji, to je stanje koje nosim još u genima, prokleta spirala koja se negdje u svojim prvim danima ružno zapetljala. Tu zapetljanost spiralnih gena mnogi nazivaju starost , tuga, samoća i još jedan mali milion naziva gdje nam se osjećaji nalaze na samoj nuli. Dobro, recimo da je to starost,najveća zabluda starosti je što čovjek misli da je mudriji . Ne, kako sam nagovijestio to je samo nagomilano iskustvo života, isprepleteno našim pogreškama i kajanjima za neučinjenim dobrim stvarima . Procentualno gledano, mi pravimo isti broj novih grešaka kao zaslijepljeni osamnaesto- godišnjak , mi se samo trudimo da ne ponavljamo iste greške.

      Sva naša staračka mudrost nalazi se u tome, glupane uči se na tuđim greškama a ne na svojim . Koliko uspijevamo u tome, tolika nam je spirala između onoga srećan-nesrećan, zadovoljan-nezadovoljan, dobar-loš, e sad neki od nas i poodmakloj dobi misle da je ta spirala tako elastična i da je oni mogu rastezati kako im volja, a nije. Tako u različitim dobima svoga života pomijeraš granice svoje tolerancije, mijenjaš ciljeve, dorađuješ planove,jer ne želiš da sam sebi izgledaš kao budala. Ja bi se u ovoj noći, što se tiče starosti, samo zapitao, JELI TO-TO? Dešava li se to lagano umiranje u nama ili se to meni samo čini? Učinilo mi se da je sve oko mene nekako drugačije i ljudi, stvari i navike, a nije to sam se samo ja promijenio dok sam trčao za zadovoljstvom, težio za stjecajem, što više to bolje i borio se svom energijom za očuvanjem stečenog.

      Tada su se promjene uvukle u našu dušu i to tako bezobrazno neprimijetno. Možda je sada uzaludno glupo čeprkati po toj prošlosti,tj. gomili iskustava i tražiti ono što se nama dopada, laskati samom sebi i odobravati svoje postupke. Biće ovo ipak da je starost, prebacuješ kanale na TV-u kao nestašno dijete koje ne može naći željeni mu crtić. Pokušavaš i dalje a znaš da ovo iživljavanje nad daljinskim nije ništa drugo nego da želiš slagati sam sebe, želiš prekriti odzvanjanje u ušima JELI TO-TO? Moliću lijepo, nije ovo nikakvo žaljenje za izgubljenim , neostvarenim, možda samo traganje za životnim ispunjenjem. Sretni su oni koji su svoje ispunjenje našli u veličinama kuća, auta, a možda i oni ustaju u noći i pitaju sebe JELI TO-TO?

      Oprostićete mi, ja bih ipak da eksplodiram, jer to je jedino objektivno viđenje moga razmišljanja, bojim se da ću daljnim svojim pričanjem svjesno ili nesvjesno licemjerno pokušati uljepšati tok razmišljanja. Vidite još sam u prvobitnoj fazi, moj balon (razum) samo nekontrolirano udara u zidove moralnih normi,navika,pravila.Kuca na tisuće vrata sa svijim natpisima,udara o vrata umjetnosti, vrata kulture, uspješnosti ali mu nedostaje znanje da ostavi traga,tako prije nego se odbije od tih vrata jedva da ostane kakva vidljiva ogrebotina. Svakim odbijanjem kao da dobije na ubrzanju,brže se zamara, brže gubi nadu i brže dođe do razočarenja. To je ono kontraverzno u našem življenju, ako smo prošli tolike gluposti,preživjeli mnoge zablude i razočarenja, trebali bi biti postojaniji,mudriji i izdržljiviji. Ne mi se pretvaramo u djecu, ne smiju nas pustiti same, brinu o nama kad trebamo jesti, ići u krevet i kad trebamo piškiti. Postajemo veća djeca, nego što smo bili.

      Zato unuci u svojim djedovima i bakama nađu srodne drugare za igru. Možda je Bog i izmislio starosnu zaboravnost, da nas zaštiti od eksplozije, od pucanja po šavovima. Mada je to apsurd i kazna u jednom, apsurdno je kad nakupimo popriličnu gomilu mudrosti tjera nas da ih i zaboravimo a kazna je što nam ne dozvoljava ni u tim danima kad nam motorika ne dozvoljava da doživljavamo željeno on nam uskraćuje te izlete u uspomene i bičuje nas zaboravom. U suštini nema tu ništa lošega, samo da nam ne ostaje u glavi onaj osjećaj nepotpunosti, kiselkasti okus ne očekivanog završetka,jer rijetki su oni koji su rekli TO JE TO, da nisu rekli šteta a mogao sam još.

 

 

Pozdravlja Vas

Boris B.Iko


Ima tako ljudi koji u životu čekaju svojih pet minuta. Ima i onih koji su sretni danima, godinama. Kod mene je život kao skijaška spust staza, ako ne padnem, radujem se sekundama.


Boris B.Iko


Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi