Novo za staro , početak je kraj ?

Početak, logika-greška, Bosna

Od svega ovoga što ću napisati, najgore je početi. Gdje je taj početak? Mnogi su ga tražili,ali do danas ga nitko nije našao. Možda i ne postoji, možda je kao onaj „Uroborus“ zmija koja jede sopstveni rep, bez početka i kraja. Mada je apsurdno taj antički simbol, koji znači vječno obnavljanje ili ponavljanje, vezivati za naše podneblje, mislim na države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Mnogi će se zapitati, kakve veze ima simbol vječnosti sa nama, kad je kod nas samo jedno sigurno, a to je da ništa nije vječno. Međutim da ponavljamo mnogo toga u svojim životima, tu ima nešto. Naročito greške, tu smo svjetski prvaci. Mnogi pametni narodi,uče se na tuđim greškama. Oni manje pametniji uče se na svojim greškama, ali su dovoljno pametni da uvide gdje griješe. Pokušaju popraviti ono što je u granicama mogućnosti i idu dalje.

      Mi opet, kažem narodi bivše Jugoslavije, spadamo u još manje pametnije. Mi ne samo da ne uviđamo greške, nego živimo u greškama, živimo od greški i pokušavamo te iste greške ugurati u tu našu budućnost. Mi te naše greške guramo u budućnost, kao da nam je ta budućnost tako prazna, bez ideja,snova, želja,mogućnosti. Tako, nosimo tu torbu sa greškama kroz našu povijest, i to golemu torbu. A trebali bi uvidjeti greške i torbu baciti u duboki vulkan koji razdvaja te narode, da tamo izgori za sva vremena. Samo sa jednim razlogom, da nam bude lakše ići naprijed, jer naprijed je realnost a ne iluzija. Ne, mi vučemo tu torbetinu sa sobom kao prokltetstvo, a napredkom zovemo i proglašavamo glupo tapkanje u mjestu. Poraze slavimo kao najuzvišenije pobjede. Ponekad gurnemo duboko ruke u tu torbetinu, kako bi izvukli svoju grešku iz daleke prošlosti,zamotamo je u sjajni papir nacionalnog ponosa i to je to. Narod urla, nećete nas više tlačiti, mi smo dobri, vi ste loši, da nema Vas nama bi bilo super.

      E tu je početak otkrivanja naše slabosti, početak otkrivanja naše nesposobnosti da sudimo, početak otkrivanja koliko smo ograničeni u našem rasuđivanju. Samo je kod nas taj paradoks življenja, nigdje se ne živi bolje, a nigdje nije lošije kao tu. Gdje je taj početak kojeg nema, mi se ne možemo složiti ni za zajednički početak. Srbi pišu da su se prvi nastanili u ovim krajevima, pa stoga svi narodi potiču od njih. To je njihov početak svega, vječna borba ko je glavni hadžija u regionu. Tu počinje njihova tjeskobnost, unutrašnji nemir, panični strah. Takvim početkom ističu nedostatak konkretnog mišljenja i daju plodno tlo za onaj crv koji nagriza sve.

    Ostali narodi umjesto da uvide tu grešku i da je tretiraju kao emocionalni poremećaj. Ne oni tu tjeskobnost  prisvajaju kao primarnu emociju straha a sebi stavljaju kao zadatak pozorno motrenje onoga, tj srba jer od njih prijeti opasnost. Tako nastaju narodi opterećeni različitim fobijama, vjerovatno zato i izmišljaju antičke migracije naroda, jer važno je biti prvi. Inače, hrvati su postali srbofobični još od ubitsva Stjepana Radića. Nesigurni u sebe, a u vječitom strahu od drugih, često se okreću prema tobože većim pobratimima, državama koje će njih zaštititi. Srbi prema Rusima, Hrvati prema Nijemcima i Bošnjaci prema Turskoj. Mi ko da varamo sebe,nekakvim lažnim ceremonijama, veličamo se greškama. Srbi izvlače Dražu, hrvati Antu, komunisti Tita, a bošnjaci se sve više zamotavaju.

     Sjedimo svi na buretu baruta a igramo se upaljačem kao mala blesava djeca. Greška su i Dražo i Anto i Tito, zar nema dovoljno pametnih ljudi, koji to vide. Vjerovatno ih ima, ali šute, budale su galamdžije, sakrivaju svoju glupost jačinom decibela svog lajanja.

    Sad će osuti komentare srbi, ovako može pisati samo ustaša, aludirajući na upotrebu nekoliko hrvatskih pojmova. Osim toga sama činjenica da si protiv Draže, može biti bolesno mišljenje samo nekog ustašoidnog hrvata. Za hrvate ako si protiv Ante, ovdje se otvara fobični spektar protivništva, od srbočetništva, partizana-komunjare do javnog prezira jer si otvoreno pobio pripadnost koju si dobio rođenjem. Za partizane i Titoiste si lažov jer u ono doba se dobro živjelo, ovdje su ideologija i praksa dva različita svijeta. Njihovi protivnici su svako nacionalno bistrenje i isticanje koje je otrov za mutnu vodu zajedništva u kojoj su se oni najbolje snalazili.        Takvom amputiranom sviješću za identitet, čovjeku koji jedino u čoporu vidi svoju opstojnost, ne preostaje ništa drugo nego doživljavati sebe u religioznoj identifikaciji. Živio moj bezgrešni narod, udri po istom narodu. Zašto?

    Zato što povijesno idemo samo onda naprijed kad nas neko vodi za ručicu. Svjesni te činjenice Evropa i Amerika , da bi zaustavila krvoproliće, uzima nas za ručicu i pokazuje put budućnosti, put kojim smo došli tu gdje smo. Dobronamjerno misleći da je put mutnog zajedništva jedini put svijetle budućnosti. Pod prijetnjom upotrebe sile tjera nas da se uhvatimo za te iste ručice, vjerovatno misleći da će vrijeme natjerati da složno i zapjevamo. Koje li zablude, nisu ni znali da su svi doživljavali Bosnu kao namjerno iskopanu duboku crnu rupu. Oko koje smo natjerani da stojimo i držimo se za ručice, dok nam u glavi odzvanja komanda „skači“.

    Tako natjerani da se držimo za ruke, zajednički padamo u slobodnom padu u rupu zvana Bosna.Umjesto da se lomimo novim idejama kako da usporimo pad,inovacijama i zdravim umom napravimo ljestve kojim bi postojala mogućnost da izađemo na površinu. Ne mi samouvjereno i ponosno padamo, usput dozivajući Dražu, Antu i Titu, valjda vođeni mišlju da oni znaju koliko ima još do apsolutnog dna. Najlogičnije bi bilo priznati grešku i okrenuti se problemima vlastitog opstanka. Ne,u ovoj zemlji logika prestaje, mi ćemo u uvjerenju da su greške jedino ispravno u nama tako uvjerljivo tresnuti na dno.  

 I nikad nas više nitko neće tražiti nego će nas samo prekriti crnom zemljom zaborava.

 

 

Boris B.Iko

 

Stid, šta je stid. Ponekad mi se čini kao veliki meksikanski slamnati šešir.

Misliš da te štiti od nekoga ili nečega, zabluda jer ti pola tijela viri ispod njega.

Misliš da te skriva od nekoga ili nečega a svi znaju ko je pod njim i zašto je pod njim.


Boris B.Iko


Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi