Priznanje


Draga moja.


     Grozničavo sam u ovom sobičku pokušavao naći riječi kako da ti kažem, nisam želio da te vidim uplakanu. Sve ove dane i noći pripremao sam se, kao osuđenik pred smrt koji treba dati izjavu, birao sam riječi pa ih brisao,zamišljao pokrete sa kojim ćeš dočekati moje riječi. Na kraju bih najrađe udarao pesnicama po zidovima, vrisnuo iz sveg glasa, htio sam da na moj plač svi dotrčitite, da mi kažete kako je sve zabuna.

     Tisuću puta sam se pitao zašto ja,zašto meni, dok nisam shvatio kako je sudbina neizbježna, tu neizbježnost sam pokušao razumijeti u svojim mislima. Uzalud.Jedino me ta neizbježnost sudbine sprečavala da prolupam, da vičem,da plačem, što bi bilo jedino logično u ovom trenutku.

    Ne, ja ništa ne preduzimam, navodno se odmaram glupo buljeći u strop, po nekakvoj nevidljivoj liniji motam svoje misli sve dok mi se ne zavrti u glavi. Tako ležeći, draga moja,bila je lažna slika moje ležernosti, u meni je kuhalo i razdiralo u meni razumijevanje za svijet oko mene. Tješio sam se mislima iz prošlosti,htio sam tako da izbrišem sadašnje misli, nekakvom prijatnijom prošlošću sam htio zamijeniti ovu okrutnu stvarnost. Jer kako drugačije objasniti sam sebi ovu nerazumljivu neminovnost, zašto ja,zašto se to dešava što se dešava, u tom kovitlacu mrsko zamornih, nepovezanih i zamršenih misli nema niti jedne jedine riječi objašnjenja, međutim svaki put se sledim kada se glava razbistri od saznanja da je naš život ništa drugo nego ruski rulet,samo što mi toga nismo svjesni.A to je jedino dobro u svemu.

      Bože moj,eto ponovo se obraćam Bogu kao i nebrojeno puta ovih zadnjih dana, kako je čovjek bio zaokupljen sticanjem i očuvanjem već stečenog. Kako nije primjećivao sve one male stvari koje život znače. Eto draga moja, kad sam ti zadnji put rekao da te volim, kao da su riječi prigušene udaljenošću izlazile iz mojih usta, nerazumljive. Kako da ti pričam o ljubavi a da izbjegnem onu kičavost koju si tako mrzila, uz  svu strepnju i nesigurnost. Draga moja, volim te kao ovaj prostor koji me okružuje,jer prostor je sve, ovaj zrak što ga udišemo, ovaj komad zemlje na kojoj živimo, ove slike iz mašte koje smo zajedno crtali, oni zahtjevi prema životu koje smo imali, ona ravnoteža, red, mogućnost koju smo imali, sve si to ti draga moja. Vidim te kako govoriš,prostor je ništa, neopterećena ovim mislima sadašnjosti, molim te nemoj svoj razum ogriješiti onom skučenošću ljubavnih romana, jer ti romani imaju nekakve sive i opasne zahtjeve prema životu.

     Već te vidim kako mi govoriš, šta je s tobom jer ovo ti ne priliči, za tebe sam oduvijek bio otvorena knjiga, priznajem ponekad mi je to smetalo ali kroz ove dane i noći naučio sam mnogo toga, naučio sam kako priznati poraz sa jednim bezbrižnim smiješkom. Draga moja, istina nas nikada nije razdvajala i ja ti moram reći, nekakva glupa bolest u krvi, neprimijetna, bezbolna, ona je kriva ako sam se zadnjih dana neupadljivo povlačio. Oprosti mi, moja šutnja nije tiho bježanje od odgovornosti, nego neizmjerna žalost što ćeš morati sanjariti nasamo. Ako doktori ovaj puta budu u pravu, možda ti neću biti u prilici reći moj mučni položaj, kad budeš čitala ovo znaćeš da sam našao svoje vječno utočište. Oprosti mi što ti neću ništa reći, ne želim da te lažem ali ovaj jedini put želim da ova laž bude obostrano prihvaćena.

     Znam da ćeš mi reći,zašto ti nisam rekao, mogli smo još tisuću stvari uraditi zajedno, godina je duga, ali vjeruj mi nisi ni svjesna koliko svakodnevne male stvari dobiju na važnosti, nekoj novoj vrijednosti, možda sam se ponekad prekomjerno divio maloj sitnici, oprosti mi to je zbog uzbuđenja jer sam htio svaki događaj da ostavi traga u duši kao što bi usijano željezo na koži ostavilo ožiljak, vječno, u prvom trenutku bolno ali vidljivo za čitav život. Oprosti mi i meni je ponekad bilo mučno, počeo bi se neumjesno ponašati, glumio sam ponekad grozničavo odbijanje a najradije bih te objeručke prihvatio i priljubio svoju glavu na tvoje grudi tako da ti čujem kucanje srca i isplakao se kao malo dijete i rekao ti sve, grubo otvoreno kako to djeca umiju.

     Zašto ti ovo sada pišem, ne želim da plačeš kad budem odlazio, želio sam da odem sa podignutom glavom pobjednika, kao da sam prošao sva bojišta a nisam jer ovaj put ne želim ti reći da sam gubitnik, nego nisam pobjeđivao. Ne želim da osjetim sažaljenje u pogledu zbog odlaska koji se približavao, jer draž onog prvog dana sa tobom nije niti jednog trenutka postajao bljeđi i slabiji. A ja sam znao da sam bio spreman i ta stalna spremnost mi je smetala u ponašanju sa tobom i drugima,postao sam krut, ćutljiv, ograničavao sam se.

     Zato nemoj da budeš tužna i nemoj da stvoriš oko sebe obruč hladne odbojnosti nego živi onako kako smo nebrojeno puta do najmanje sitnice proživljavali budućnost.


Voli te tvoj muž.

 

                                                                         Boris B. Iko


Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi