Religiozni  Nevjernik

                         

     Danas kad živimo u vremenu totalne laži i globalnih obmana, kome je potrebna religija? Danas u 21 stoljeću možda je nepotrebno lupati praznu slamu jer vjerovatno iz nje nema šta ispasti. Kad kažem totalne laži, dovoljno je da sjetimo sopstvenih životnih iskustava. Lažu nas svakodnevno sa TV ekrana svim svojim reklamnim lažima. Šta se dešava?

Ništa. Lažu nas političari, sa svim svojim obećanjima, za koje znamo da neće održati. Opet, ništa. Laž se uvukla u sve pore našeg postojanja. U tom moru laži i globalnih obmana ponekad izroni nekakvo ostrvce istine.

     Čovjek ovakav kakav je, lakovjeran, po ko zna koji put vjeruje u početak, kojeg nema niti ga je ikada bilo. Tako vjeruje u prazne riječi kao što su DEMOKRATIJA, SLOBODA. Koja demokratija, pa samu demokratiju su izmislili stari Grci, takozvani slobodnjaci, samo za sebe o robovima nije nitko ni razmišljao. Sloboda, koja sloboda riječi, danas se neistomišljenici ubijaju na ulici, tjeraju sa radnog mjesta. Za mene je srećno slobodan čovjek koji može živjeti normalan i harmoničan život sa samim sobom i svojom okolinom.

    Stoga i pitanje potrebe religije, kao utočišta, kao vjere u šta? U Boga? Religija i vjera, da li je to isto? Sama riječ «religija» (lat.religio) što znači veza. Veza sa Bogom? Koje značenje ima «vjera» (vjerovati) znači li to: «primiti sve kao točnu i jedinu istinu bez razmišljanja i zdravorazumnog prosuđivanja»? Ne, sigurno ne. Znam da ponekad govorim srcem i stomakom, kako bi rekli što na umu to na drumu ali glava mi je još uvijek onaj filter kroz koji prolazi sve i koja određuje šta je za zadržati a šta nije.

    Kako reče V.A. Istarhov "bolje znati da ništa neznaš nego vjerovati da sve znaš" . Možda me ta misao i čini lošim vjernikom, ne kažem nevjernikom, iz jednog razloga, što je u meni još prevelika doza onog praiskonskog straha o zlu i patnjama koje će me čekati u nadgrobnom životu. Vječna patnja. Ne. To su ti strahovi sa kojim religija manipulira a ja sam samo jedinka koja ne posjeduje dovoljno znanja da bi se oduprijela toj mašineriji, zato plivam niz struju iz jednog jedinog razloga, zato što plivaju ispred mene djeda, pradjeda, otac, majka. Rekli su mi, vjeruješ u ovo i ja sam vjerovao. Nije trebalo naprezati razum. Stoga i prihvatam put manjeg otpora, mada taj put nije prihvatljiv za čovjeka koji misli. Nikada nisam bio pristalica prihvatanja nekakvih ideja, vjerovanja u nešto bez razmatranja, bez dokaza, bez provjere i bez mogućnosti upotrebe znanja i svijesti. Pravi li to od mene nevjernika zato što ne mogu slijepo vjerovati. Slijepo vjerovati znači bezkompromisno, bez alternative vjerovati. Ja vjerujem u nešto veće od nas, nešto jače od nas iz jednog razloga, ne mogu vjerovati da smo mi produkt kosmičke slučajnosti i da smo u tako ogromnom kosmosu baš mi vrhunac razvitka, najinteligentnija bića od postanka kosmosa. A ako smo proizvod Božiji, po ugledu na sebe (kako kaže biblija) zašto nas je napravio sa svim ovim greškama da bi nas poslije davio nekakvim potopom, razapinjao jedinog sina na križu da nas spasi. Zašto? Zašto nije u svojoj svemoći jednim treptajem vratio sve na početak i napravio nas po ugledu na sebe, bezgrešne. On to može? Zašto se odnosi difrencirano prema svojim zemaljskim zastupnicima koji nastupaju u njegovo ime. Ja hoću vjerovati ali nisam lakovjeran. Nikada mi nije bilo jasno zašto čovjek mora da bude mučenik da bi bolje živio u nadgrobnom životu, što veći mučenik to bolji život. Zašto?  Zar bogati i srećni ne umiju biti dobri vjernici. Zar je siromaštvo preduslov za dobrog vjernika? Možda žele da budu sigurniji u svemu što rade, stoga i jesu bogatiji. Zar Bog selektivno gleda na ljude.

     Zar je grešno misliti, ispitivati, provjeravati, zar Bog ne želi ljudima dobro?

Zašto je nečasno i nedostojno ako smo pred Bogom svi jednaki i ne možemo ništa sakriti. Možda su Božiji propovjednici na zemlji krenuli putem slabijeg otpora (onaj pravi put su izgubili tisućama godina postojanja) stoga taj povlašteni položaj za mučenike. Možda je naše postojanje samo zamršena partija šaha između crnih i bijelih gdje je ulog preživljavanje ljudske duše, dok poteze povlači unutrašnje biće svakog čovjeka koje se nalazi u vječitoj borbi pogrešaka i praštanja a mjesto sekundanta zauzimaju svi ti Božiji zastupnici.

    Zato, pitam i tragam ne želim povući oštru liniju između Darwinovskog shvatanja svijeta gdje nas vidi kao rezulatat borbe za preživljavanje i ništa više. Isto tako ne želim igrati ulogu koja mi je dodijeljena mojim rođenjem i ne želim slijepo vjerovati u tvorevinu koja je razriješila sva pitanja prije par tisuća godina i navodno danas u 21 stoljeću ih ne treba preispitivati. Ja ću se i dalje opirati svrstavanja u nekakve kategorije konačne istine i vjerovati ću znanosti i religiji.Religiozno vjerujem u nešto što je iznad naših mogućnosti shvatanja, ne želim što je nemoguće sa današnje točke gledišta svrstati u nadprirodno i halucinaciono samo iz tog razloga što mi je nepoznato. Vjerujem u znanost što su svi ti izumi od magnetizma, elektriciteta ili kvantne fizike prije sto godina izgledala kao priča o samom đavlu. Želim ostaviti otvorena vrata i mogućnost svim tim neotkrivenim pronalascima u 22 stoljeću. Ko zna možda ću biti ponovo rođen kao mučenik, naravno preduslov je opet vjera u reinkarnaciju. Začarani krug koji ću završiti sa nekoliko riječi Douglas-a Kenyon-a:

     «Kada smo se prije nekoliko stoljeća odlučili osloboditi korumpiranog svećenstva iz mračnog srednjovjekovnog doba i vratiti onome za što smo mislili da je prosvijetljeni način određivanja stvari, vjerovali smo da se približavamo istinskoj spoznaji življenja.Ironija je u tome, da je ono što smo dobili ovom trampom bila SUMNJA, a da je na mjesto drevnih praznovjerja uskočila jedna posve nova vrsta STREPNJE. Umjesto ognja paklenoga dobili smo ISPRAZNOST. Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju, ali može li itko makar i posumnjati u to, da sad već posvuda i naširoko raspostire se glad i žudnja za sigurnošću,koje prijete ovladati svime u našoj civilizaciji».

     Ne želim biti ateista, steroidni kršćanin, jedino što želim pružite mi alternativu koja se ne kosi sa znanosti, dozvolite mi da mislim, pitam.

     Nisam mučenik, još me nije preuzeo očaj,ali u ovom našem vremenu je sve više šarlatana i lažnih propovjednika koji obećavaju duhovni vječni život. Nažalost u sveopćoj jagmi za moć ovo korumpirano svećenstvo (bilo koje religije) odavno je izgubilo dodir sa svojim vlastitim božanstvom.


Boris B. Iko


Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi