U predvečerje ratnog Sarajeva

 

     Ulica u kojoj živjeh 1000 dana opsade zjapiše prazninom a zrak tako gust i napetost tolika da se nožem mogla rezati. Jedini zvuk u našoj ulici bijaše onaj pisaćeg stroja iz miljenkove kuće. Ulica Mile Radojevića za povijest strminom svojom podsjeća na brda moja prema lipi, po kad snijeg padne ne može se lako uzići niti sići, led bi nam podmetao noge i samo bi klizili niz srminu.

     Krenule smo nas dvije od moje teta mare, vesele starice kod koje sam živjela ove ratne dane. Ana moja i ja moramo stići do ,,Neretve,, dvije tri ulice niže. Predvečerje je i za čudo jako mirno no sravično jer iščekivanje je mnogo gore od pucnjave. Smznuta strma cesta i nas dvije na njoj.

    I samo što smo krenule nastade pakao, počeše horde neljudske ispaljivati jednu za drugom u samoj blizini nas, sa svih strana dim i buktinje plamena kao ognja srašnoga. Nismo se ni sabrale samo smo znale da se moramo kretati. Ana me tolikom snagom stisnula za ruku da su mi se urezali njezini dugi nokti koji su kidali kožu na rukama. ,,ne boj se,, govorim joj a i sama umirem od straha.

     Noć je a sva i jedna ulazna vrata na koja pokušasmo ući bijahu zaključana. Nisam mislila o smrti, mislila sam na anu, znala sam da moramo trčati i boriti se sada za goli život. Sljedeća ulica, opet plamen pa udar, pa prštanje gelera, smtonosnog užarenog metala koji ruši i ubija sve pred sobom.

    Stanemo dok se ne raziđe dim ,,trčimo,, kažem i pohitamo do zadnje ulice. Mislim da je prošlo čitavo stoljeće u tih nekoliko koraka , no stigosmo do ulaznih vrata naše zgrade, i gle zaključana vrata kao ljuti neprijatelj sablazno nam se rugaju. Zvonimo a čekanje kao bezvremenska beskonačnost i nakon minutu otvaraju se vrata našega raja, spasilačka ulaznica i uzdanica naša, možda ćemo i živjeti pomislimo.  

   Toliko poniženja i bola u samo jednom danu, kao kada lovci svoju lovinu uplašenu gone po šumama, Tako sam se jadno i bezvrijedno osjećala. Kao mrav zgažena kao broj ili slovo, niti toliko. Nikada i nigdje nek a ne ne čuje nitko fijuke ovoga zla i nikada i nigdje ne ponovilo se beznađe i jadnost ovakve vrste.

   Hvala ti čovječe samo što si šovjek i što razaznaješ i dijeliš dobro od zla.

Hvala ti nečovječe što dušu moju zatrovao nisi, sada volim još više i jače.

 

 

 

 

Jelena Svrzlić-Ćorić

 

 

Miljenkov Marlboro u ratnom Sarajevu

" Sarajevske  Sjene "

 

    Rujan je 20.1992, moj prvi ratni rođendan. U Ulici Mile Radojevića, kod teta Mare, u malom prizemnom stanu živimo nas četvero. Teta Mara , Igor, Beba, i ja. Dvije sobice i uski hodnik, onaj isti u kojem sam u jednoj od neprospavanih noći napisala svoju prvu ratnu pjesmu.

    Dan nakon masakra u redu za kruh i noć protkanu zvukovima i fijucima granata presjedili smo u hodniku, jer drugog skloništa nismo imali. Ne znam kakav osjećaj me vodio tada, vjerojatno ga nije ni bilo. Preživljavanje bez cilja, planova,sna, osmišljavanje praznih dana punih straha, jer svaka naredna sekunda, mogla bi biti kobna. Dvorište i uska staza na kojoj sam često sjedila ,,ispod bijelog prozora" jedini je pogled u svijet.

    A prekoputa na drugom katu Miljenkove kuće,  prigušeno svjetlo svijeća i zvuk pisaćeg stroja. Pozvala sam ljude iz susjedstva, htjela sam da bude drugačije toga dana, jer rođendan mi je.         Dvadeset dvije su mi godine. Knjigu, zbirku pjesama, dobijem za prvi ratni rođendan, Miljenkov poklon.

    No nisam htjela shvatiti, niti prihvatiti da će ovaj prokleti rat trajati dulje od jedne godine.. Zar će još ratnih rođendana biti. STIGLA ME STVARNOST, Istina koje sam se bojala, koju sam morala živjeti. Još uvijek nema vijesti o roditeljima, mojoj baki. Jesu li živi, gdje su, imaju li što jesti, gdje spavaju.

    Bol u grudima velika je kao stijena. Valovi udaraju u povrijeđeno i poniženo srce, rane otvaraju, ostavljaju ožiljke. Ne boli mene ni otvorena rana na srcu, koliko me boli moja Bosna, ranjena, moja Posavina, krvari moje ognjište, a ja pomoći ne mogu.

    Okovaše grad zlotvori, slave našu bol, žele učiniti nas jednakima sebi, izazivaju i žele nas pretvoriti u zvijeri. Tiho je ovog jesenjeg dana, najdražeg godišnjeg doba, kad lišće i po nekoliko boja zna pokloniti. Pa miris zrelog voća, pekmez od šljiva, dunje na ormaru moje majke, žute, velike, mirisne.

    Toga više nema. Sjetim se i boli me, boli strah, samoća gola, boli svaki osjećaj, svaki novi dan, pa tako i ovaj rođendanski.

    No evo ovdje smo u malenoj kuhinji moje teta Mare, gdje se nekako sigurno osjećam. Razgovaramo uz kavu i Marlboro (Miljenko nas časti ) ponešto i iznenađujuće, nemoguće u ovom sivilu, neredu, iščekivanju, kada ti je svaka minuta mira najveća nagrada. Ne vjeruješ da ovo može biti stvarnost, nadaš se da su glavešina možda potpisale nešto o miru, možda je o našoj sudbini pao dogovor,samo možda.

    Dan se bliži kraju, Marlboro smo ispušili i to je nešto no sama pomisao kako ćemo se i slijedećeg jutra probuditi u istoj koži, istoj sudbini, zaledi mi misao.

 

 

Jelena Svrzlić-Ćorić

 

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi