Za sve one besposlene dripce ispred prodavnice

    Zašuškan u toplinu debele zimske jakne,sa kapom navučenom duboko preko ušiju,pijuckao sam sa užitkom svoj čaj. Ništa čudno, da ne sjedim na balkonu u ove decembarske dane kad temperature znaju biti i ispod nule. Imam ja tako poroka gdje moji u kući samo drmaju glavom u mome pravcu i pitaju jedni druge „Šta mu je“. Jedan od tih je i ovo ispijanje čaja.

   Nekako sam sebi umislio da baš tu u trenutcima uhvatim miris nekog vjetra, koji me pomiluje po obrazima i dune mi u nozdrve onaj osjećaj od prije tridesetak godina. Ko zna, možda je i krenuo prije mene, obilazio svjetska mora, zaobilazio Himalaje i nekako prilagođavao svoju brzinu kako bi našao mene na tom balkonu baš ovog decembra u popodnevnim časovima.               Prozviždo pored ušiju, ali ja sam ga razumio, ko da je nosio onu graju besposleni dripaca pred našom prodavnicom.  Onih dripaca koji su kao sa nekom falinkom, bili ovisni o tom djeliću vremena pred prodavnicom. Reklo bi se ništa važno, obične budalaštine, al ipak toliko važne da ih ovaj vjetar tako daleko ponese.

    Kako ga i nazvati, sjeverac, zato što je hladan a nije, zašto bi se nasmiješio na njegovu hladnoću. Ma neki vjetrić nostalgičar, koji mi pored zime, zalijepi pogled u nekakvu točku na horizontu, dozvoli mi da srknem malo čaja i istovremeno uzdahom dopustim mu da kroz nozdrve prodre do najsakrivenijih ćoškova duše i lagano ga pustim van kako bi obišao još mnoge balkone, na kojim ga čekaju nestrpljivo.

    Da se razumijemo, bio je to vjetričak koji nije imao snagu da uzdrma ni zavjesu kod otvorenih vrata, samo je mene bezobrazno izvlačio van, noseći tu graju ispred prodavnice. Jasno se čulo dozivanje jednog starijeg dripca za igranje bližke. Moji dripci, koji mi sad tako nedostaju, već su podijelili dvije ekipe za nogomet. Ispija se pivo, plaćaju računi, pričaju vicevi, dogovaraju izlazci, dogovaraju prve krađe pečenjaka,lubenica.

    E tu osjetim ko da mi vjetar ostavlja tragove po licu, ono kao kad čađavom rukom pređete preko obraza. Malo se uskomešam,dublje se zavalim u debljinu jakne i čvršće zatvorim kapke,ko u nekom strahu da bi ih nehotice mogao otvoriti. A vjetrić bezobrazan, ko da me na trenutak napusti, pa se onda oko mene uskovitla, uleti u nozdrve i dok se ja snađem on već iznese iz onih skrivenih kutaka duše, gdje nedam nikom i nikad da zaviri, nekakv smijeh, pogled.

    Priznaću i ja se trznem, otvorim oči i vidim svoje kako se pretvaraju da me ne vide, a ja još čujem „Šta mu je“. Ponekad poželim da im kažem, ma ništa mi nije, samo mi nedostaju ti dripci ispred prodavnice, pokušavam od ovog bezobraznog vjetrića doznati nedostajem li ja njima.         Dozvoljavam ovom vjetriću da iščeprka i najskriveniji komadić zadovoljstva, neka ponese onim besposlenim dripcima ispred prodavnice, možda jedan od njih sjedi ovako na balkonu i uz šalicu čaja čeka.

    Možda i njega gledaju i pitaju se „Šta mu je“. Odgovora im nisam mogao poslati ovim vjetrićem ali sam znao da se ovakvi vjetrovi najbolje uzdasima hvataju, sa čajem ili bez njega.

 

Boris B. Iko

 

    Nacionalni naboj jednog nacionaliste, njegov nagon pokazivanja pripadnosti. Slično je onim plastičnim flašama vode sa gasom. Ako lagano odvrnete zatvarač, on će dugo pištati i tako oglašavati svoje nezadovoljstvo. Ukoliko naglo odvrnete zatvarač, dolazi do iznimno jakog pražnjenja gdje nasilje nije isključeno. Jačina pražnjenja uveliko zavisi koliko ste dugo drmali tom flašom,neovisno o razlogu. Na kraju ipak ostane samo bistra voda koja tu i tamo pusti poneki mjehurić. 

 

Boris B.Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi