Juro i Šime IV

   - Eee, Jure ti se cilo vrime nešto apelatiš, em ti Mara smeta, em ti Ja uzmim miru u šahu, em ti onaj antihrišt dojde, uvik ti nešto nije potaman – govorio bi barba Šime čiči Juri, jer se ovaj mrgošio na sve. Od vremena, koje je tih godina bilo kišno i depresivno do političke situacije u čitavom regionu. E, kad bi mu još putem pored kuće prošao trgovac Tomo, bilo bi to gore da mu je crna mačka prešla preko puta a on bi jadan ko zna iz koji razloga morao prelazit tu začaranu nevidljivu crtu „nesreće“ koju je označila ta crna mačka. Kod Tome je bilo gore, nije ni morao prelaziti tu crtu čiča Juro bi drečao kad bi mu ovaj nazvao dobar dan, bila je to čarka koju namjerno razbacuje po selu.

   Čiča Juro bi se pretvarao kao da ga nije čuo, okrenuo bi se poslu i dublje gurnuo glavu u kantu sa krompirom, kao predan je poslu i ne obraća pažnju na nevažne stvari. Došlo je vrijeme sadnje krompira pa su susjeda Kata i strina Mara bile zauzete sa pripremanjem zemljišta za krompir,dok bi Juro i Šime,sjedeći negdje u zapećku te male parcele pripremali krompir rezajući ga za sadnju, naravno u debeloj ladovini sa dobrim pogledom na put i Katu i Maru.

  - Isukrsta ti kako može biti dobar dan, kad ova komunjara prođe putom – drečao bi čiča Juro.

  - Ajd muči Jure, Gospe ti, šta bi ti htia, sad bi areštio Tomu, šta ti je učinia, niš – apelirao bi Šime na čiču Juru. Međutim nije samo taj apel pao na neplodno tlo, nego je čiča Juro bio još agresivniji i počinjao bi svoju priču od završetka rata.

  - Isukrsta ti, mulac jedan, šuti ako nemereš nešto pametnije prozborit – pa bi nastavljao skoro u istom dahu - znaš li ti ko je taj Tomo, komunjara koja je imala sve samo zato što je u patiji i što mu je majka bila partizanka – tu bi čiča Juro, samo klimao glavom i puštao kroz zube, glasove najsličnije cvrčku „cccccccc“ a to bi mu značilo riječi duboke nevjerice šta čuje od Šime, pa bi nastavljao ne čekajući da Šime bilo šta kaže.

  - Eeee moj Mao ce tung, koji si ti mulac, jer si i ti komunjara. Vidiš taj Tomo je sin jedne partizanke Mare, koja je vedrila i oblačila ovdje kod nas, zato što je pred kraj rata prišla u partizane. Tomo je kopile, ni on nezna ko mu je otac, a Mara se svetila svima jer je nisu prihvatili takvu, pa kad je došlo njenih pet minuta, bila je veća partizanka od Tite.-

   Barba Šime bi samo negodovao drmajući glavom, strina Mara bi podizala glavu ako bi čula svoje ime, dok bi susjeda Kata nastavljala raditi jer je nije zanimalo šta bi čiča Juro govorio, a zbog toga bi ona za njega bila „beštija, žešća beštija“.

   Ove nekontrolisane izljeve osobnog nezadovoljstva čiče Jure ja sam pozorno slušao, jer meni kao jugoslovenskom mladiću koji je bio oduševljen radnim akcijama, Dugmićima, Valjkom, Čorbom nikako nije bilo jasno da se nešto tako dešavalo. Čiča Juro je našao u liku barba Šime onaj ventil kroz koji je ispuštao emocije, koje je godinama držao zatvorenim, što zbog straha od represalija za sebe i svoju porodicu, što zbog toga što nije bilo ušiju za slušanje, ljudi su se bavili sobom.

  - Asti ga,gospe ti,a šta je ta Mara mogla napravit – Šime bi ispitivao,vjerovatno iz osobnog neznanja.

  - Mulac jedan, šta je mogla napravit – drečio bi se čiča Juro – pa šta je radila, tjerala je moju majku i ostale majke da budu u zatvoru i to u vodi do pojasa. A znaš zašto Mao ce tung, zato što nije mogla dat državi žita koliko ona oće za obavezu, jer je ostala sama sa troje djece a trebalo je to izranit-.

  Tu bi čiča Jure zauzimao ozbijan stav, nekako bi se njegovo lice ozbiljno izobličilo, kao da je i sam želio da ga ozbiljno shvataju. Nestajala bi i trunka one njegove neozbiljnosti, gdje bi sve izvrgavao onoj njegovoj posprdnoj neozbiljnosti. Sjekao bi krompire i nezadovoljno otpuhivao čas prema putu, čas gledajući u oči barba Šimu, vjerovatno mu želeći reći koliko je ozbiljan u toj svojoj priči. Tad bi obično uzimao flašu sa rakijom i ispijao jednim dugim, ogorčenim gutljajem. Poslije bi flašu pružio barba Šimi i obraćao mu se za njega neobičnim načinom.

  - Isukrsta ti,moj Šime, nemaš ti pojma,šta su sve radili poslije rata.-

  - Tis jedan balunjer, koji bacila u vitar – Šime bi prije rakije bocnuo čiča Juru, što bi otprilike značilo, “ti si starkelja koji brine, sikira se u vjetar“. Nije ovaj mario što ne razumije njegove riječi, znao je on da ne znače ništa dobro. Znao je on da ga barba Šime bocka svojim dalmatinskim izrazima ali u ovom trenutku bio je više kivan na komuniste koji su mu oduzeli djetinstvo, jer se kao mali morao boriti za život. Prerano i prebrzo morao je odrasti, jer su mu ćaću ubili partizani u šumama oko kuće koju nije želio napustiti. U tim trenutcima bi barba Šime okretao na drugu stranu, jer je znao gdje je Jure najtanji.

  - Znan ja da je to griota Jure al tako je vrime bilo –

  - Isukrsta ti Šime, koje vrime, nisi mogo prdnut ako nisi u partiji, a oni su krali koliko su htjeli, nije to pravda Šime, nego lopovluk.-

  - Znan,a štaš sad se idit –

  - Oću Isukrsta ti reć,sve ću reć,jer do sad nisi smio ništa reć – okretao bi se čiča Juro barba Šimi kao da se obraća samo njemu, a bilo je to nezadovoljstvo upućeno čitavom jednom sistemu kolektivne prevare. Kao da je htio svojim nezadovoljstvom skinuti onaj umjetni film koji je bio presvučen od strane vlastite države kako bi se sakrila ružna i turobna stvarnost. Kao da se nisu dešavala ubojstva, kao da nije bilo problema u društvu, nego smo se svi radovali i sa zebnjom iščekivali štafetu mladosti. Dok su ljudi odvođenji na razgovore zbog spominjanja Titovog imena u pijanom stanju, ne kažem psovanja jer se za taj verbalni delikt išlo u prdekanu kako bi čiča Juro govorio.

  - Znan Jure,al nemoš niš prominit –

  - Znam Šime, al me trga kad vidim ovog ljigavca Tomu koji je dobio sve zato što je sin partizanke Mare,a pametniji i bolji nisu jer nisu u partiji, to meni smeta, nije pošteno moj Šime.-

  - Znam Jure, ajd plivi tu krtolu –

  - Jebala te krtola, neć nemog više, taki ljigavci će se opet uvuć u guzicu i biće na vlasti –

   Okretao bi se čiča Juro na drugu stranu grabeći opet onu flašu sa rakijom, naginjao bi flašu još duže i klokoćo grkljanom ko da želi ispljunit sve ono što mu se nakupilo u grlu. U tim trenutcima bi se oglasila strina Mara, mada je vrijeme njenog negodovanja bilo pogrešno. Ona to nije mogla znati, zato je njeno negodovanje bilo naivno i bezazleno kako istine znaju biti.

  - Juro, opet si natego tu flašu –

  - Isukrsta ti Maro, muči, što reko Šime –

  - I jopet ćeš se nalit a vid kolko smo jarka napravile ja i Kata –

  - Jebo te jarak –

Tu bi čiča Juro iz revolta ustajo, napravio jedan krug oko kuće, zavirio u štalu, u kojoj nije imao šta vidjeti do nekoliko zarđalih poljoprivrednih alata, otpuhnuo dva tri puta i vraćao se na mjesto gdje je Šime vrijedno sjeko krompir.

 

Boris B.Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive