Juro i Šime 5

     Dok su susjeda Kata i strina Mara završavale sa sadnjom krompira , čiča Juro i Šime su uveliko bili u drugoj olbi rakije.

    U nekom drugom danu,jer su dogovarali odlazak u grad , kako bi sredili nekakve papire što im je trebalo za penziju.

     Čiča Juro bi tome pridavao toliku važnost , kao da bez toga neće dobiti novce a radilo se o običnom otvaranju računa u banci.

    - Sutra ćemo ako bog da zdravlja otići sa Marijanom u grad da sredimo te papire.- obraćao se Šimi – nemoj da prispavaš,čoek radi i nemere nas čekat –

   - Asti ga,gospe ti,šta se apelatiš. Kad san ti ja kasnija , tačni san od tebe stoput – Šime bi kontrirao.

   - Isukrsta ti , ne laprdaj , da nema Kate zakasnio bi na svoj sprovod –

   - Ne bendan ja tebe,moš bisidat kolko oš , ti si bagav bez Mare , to svi bisidaju – Šime je ovim prešao granicu. Čiču Šimu bi prvo oblilo nekakvo crvenilo u licu ,  koje je on mrzio do zla boga , jer je odavalo njegovu uzrujanost dok je Šimi prodavao nekakvu svoju ležernost. Drugo što bi ga odalo da je bijesan , su njegove oči koje su zbog usijanja u njima,tjerale svaku tekućinu na površinu , koja se u obliku suza sakupljala u očima.

   - Mulac jedan , ko to laje po selu , kad sam ja išo sam po njemačkoj , ti si kakio u gaće.     “Bisidaju“, kad ćeš naučit pričat Mao ce tung , a ne taj kineski kojeg niko ne razumije.

   - Razumio je on Šimu dobro , samo nije mogao podnijeti što ovaj baš njemu upotrebljava taj dalmatinski naglasak.

   - Šime – susjeda Kata bi najavila da je tu,što je bio znak za Šimu da se prestane prepirat. Znala je ona čiču Juru dobro , jer nije imalo smisla sa njim polemisat.

   - Šta je,ko je sad betežan  , kad beštija kaže sikter,začepiš odma – izazivao je čiča Jure. Kad god bi čiča Jure nazvao susjedu Katu, „beštija“, Šime bi ustajao i odlazio , bez obzira jesu li u po partije šaha ili nečega drugog a to je čiča Juru izluđivalo.

   - Znaš šta , ti si jedan bevadur , ispij još jedan bićerin i idi spit – dodo bi Šime ustajući.

   - Isukrsta ti ko je pijanica , mulac jedan, ti si – znaš šta si...ti si mulac – očito mu ništa drugo nije padalo na um.

   - Ajde cukun jedan , odo ja , ne želin stobom besidat – Šime je već bio izvan dvorišta čiče Jure , koje je on smatrao kao neprikosnoveni dio teritorija gdje on smije reći svakome sve što on smatra ispravnim. Nije se on ljutio , nije ni Šime na njega,bilo je to poluvrijeme , što su znala obadvojica , vrijeme kad se treba dublje udahnut i početi drugu temu.

    Tako bi čiča Juro , svaki put , dovikivao za Šimom šta imaju na umu sljedeće uradit. To bi otprilike bilo „Izvini jarane , sutra idemo u grad“, međutim čiča Juro nebi bio to što jeste da nije imao svoj vokabular , pa mu je dovikivao. „Mulac jedan,nek te ta beštija probudi na vrijeme , ja te neću čekat“.

   Jutro bi osvanilo , čiča bi Juro već u pola osam bio vani i negodovao zašto već nema Šime , iako su se dogovorili u osam.

   - Eto,znao sam da će prispavat , nemreš se ti pouzdat u dalmatinca ,  pa to ti je to – gunđao bi. Ako bi se strina Mara još umiješala u njegov monolog , bio bi to smak svijeta.

   - Juro,reko si u osam Šimi –

   - Isukrsta ti jel tebe ko šta pito , jesi popla ti praške , šta se petljaš u naš dogovor – on bi gunđao , strina bi odmahivala rukom i nestajala u kući.

   - Ooooo , vidi ti Jure jes se picno ko da će doturu – dozivao bi Šime , da omekša čiču , prije nego uđu u auto.

    U autu bi čiča Juro naravno sjedao na prednje sjedalo , jer je on organizovao prijevoz , nikad se nebi vezao , jer je morao čitavo vrijeme objašnjavati svoje dogodovštine u autu ili drugih koje je on smatrao smiješnim. Kako bi to uvjerljivije izgledalo , stalno se okretao Šimi kako bi gestikulirajući dočarao svaki detalj. Ni ovaj put nije bilo drugačije , odmah bi on počeo.

   - Znaš ti Šime kako je jedan vozio reno četvorku , a znaš gdje četvorka ima mjenjač – pokazivao bi predio iznad radija i kuku kako je izgledao mjenjač od četvorke- nastavio bi.

– Tako ti on jednom stao da poveze jednu babu sa pijace , baba sjela naprijed , čoek krene i normalno prebaci iz prve u drugu brzinu i povuče nazad mjenjač . Baba ko baba mislila da on to njoj pravi mjesto kako bi ona objesila svoju torbu.Koju i okači na mjenjač i uljudno se zahvali „hvala sinko“- tu bi se grohotom nasmijao , kao da priča prvi put. Šime bi se smijao sa njim , davajući mu do znanja da je sinoćnja prepirka zaboravljena.

    Odlazak u grad je imao i svoj ritual , prije svakog početka obavljanja bilo kakvog posla , obavezno ispijanje vlahova i kave na terasi gradskog hotela. Tu je svijet još bio sasvim u redu , srkala bi se kava i komentarisale gradske bake koje su prolazile ulicom ispred njihovih noseva. Bilo je vrijeme da se krene , poslije obaveznog natezanja oko plaćanja računa i onog: „de ja ću platit“,dok bi drugi otimajući račun iz ruku,govorio: „ma ne dolazi u obzir,jaću“. Ušli bi u banku, pokazajući zaštitaru da žele kod osobnog bankara. On bi im uljudno otvorio vrata ako je ovaj bio slobodan. Poslije uljudnog pozdravljanja i zauzimanja mjesta , čiča Juro bi preuzeo ulogu govornika.

    - Mibi trebal otvorit račun da more penzija iz Njemačke leć na račun – pokušavao bi čiča Juro biti kratak. Djelatnik bi pitao imaju li dokumente potrebne za otvaranje računa , kao što je „potvrda o stanovanju“. Tu bi prestajala ona ležernost ovakvih razgovora i čiča Juro bi postajao sve glasniji.

   - Kakva potvrda,pa imam ličnu kartu,najnoviju,šta oš još više –

   - Znam,gospodine , takav je zakon,nisam ga ja izmislio – pokušavao bi djelatnik.

   - Ko izmišlja takve budalaštine , pa da bi dobio ovu ličnu kartu , šta moraš donijet, šta – pitao bi Šimu i djelatnika banke – pa moraš donijet dokaz da si na toj atresi.Sad kad odemo odavde idemo na isti šalter gdje sam dobio ličnu kartu, ona će prepisati iz onog dokumenta koji dokazuje da sam na toj atresi na nekakvu potvrdu , koju ja treba da donesem Vama – pokazivao bi na djelatnika banke , zaštitara i sve oko sebe. Nastavio bi uzimajući samo zraka, - pa zar nema niko pametan , isukrsta ti , da upiše atresu na ličnu ili da je lična potvrda da ste tu gdje ste. Ja sam mislio da je prvo zbog para koje treba gradska kasa , neeee  ,mi smo tolike budaletine da je ta potvrda besplatna.- trijumfalno bi završavao, dok bi ga Šime umirivao.

   - Nemoj Jure , pusti , sredit ćemo to –

   - Šta je sad mulac jedan , sad moš pričat da te razumijem. Jesil ti samnom il nisi, ajd reci , isukrsta ti , da nije tako. Boli njih što nama treba pola dana da otvoriš račun , da njima donosiš pare , eeeeejjj njima ti donosiš pare –

    - Znan Jure , šta će oni činit , nemogu oni niš tu –

    - Ma ja nemogu oni , ko more,u ovoj zemlji kad upreš prstom nemere niko ništa , dok je vatat u mutnom , svi skaču u vodu nema veze koliko je prljava – već bi bio na putu , kad bi kroz zube dodavao – eeee, sveti švabo , kako bi on Vas sredio –

    Tu bi se završavao svaki komentar , čiča Juro bi marširo par koraka ispred Šime, čuteći bi išli prema šalteru gdje izdaju potvrde o stanovanju. U ovom trenutku ne bih poželio da budem iza šaltera prema kojem se zaputio ovaj dvojac.

 

 

 Boris B. Iko

 

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive