Moji Mravi

    Borim se već nekoliko dana, sam sa samim sobom.Kao da su u meni tisuće nekakvih mrava,koji me nagrizaju iznutra jer žele izaći van. Sumnjam da će ostaviti traga, da će svojim izlaskom učiniti bilo kakvu promjenu,osim one da će meni biti lakše jer ću se osloboditi tog neugodnog osjećaja,kad ti ispod kože laze tisuće riječi nezadovoljstva. Koje su tu,bez nekog smisla,svrhe ali sa jednom neodoljivom željom da se istresu u jednom dahu.Imam tako neodoljivu želju da te svoje mrave koji me golicaju,jer svaki od njih nosi barem jednu riječ onog nezadovoljstva kojeg nosim u sebi,istresem u jednom velikom luku po svim tim ljudima.Tim ljudima koji tako poslušno i melanholično slušaju govornike koji najavljuju dolazak „novog doba“ nekog boljeg vremena,kako kažu „mora doći,ono uvijek dolazi“.Govorim Vam o ovom, sad već prošlom predizbornom ludilu u kojem sam se našao igrom slučaja. Najbolje je to nazvati „Dnevnikom jednog ludaka“ (neka mi oprosti čiko Gogolj).Bolje je to nazvati sa čitavom lepezom monodrama od isto toliko ludaka.Sve se to svelo na puko ubjeđivanje da treba glasat Hrvat za Hrvata,Srbin za Srbina,Musliman za Muslimana.Jer ako tako ne bude, ovaj drugi samo to čeka, da ponovo kolje,pali,siluje.Više nije bitno koliko je govornik dobar,nego koliko dobro može onog drugog prikazati u lošem izdanju,ne znajući da su na kraju svi loši.A narod ko narod,poslušno sjedi,klima glavom, čeka ono svoje već hladno pečenje i napinje se iz petnih žila da ne uvrijedi rodbinu, prijatelje na čiji je nagovor i došao. Redaju se govornici,spominje se odlučujuća borba,zadnji čas, jer sad treba biti uz svoga,ako treba ginuti,kao da je fronta i ljuti neprijatelj viri iza svake glasačke kutije.

    A ja sam osjetljiv na samo spominjanje rata, prve linije fronte.Mada nisam osjetio niti jedne prve crte bilo koje bojišnice, uvijek sam imao ogroman respekt i divljenje herojskom junaštvu pojedinaca. Valjda je to ostalo od onog prekomjernog konzumiranja partizanskih filmova u mojoj mladosti,gdje su uvijek na prvoj liniji fronta bili pošteni,časni momci koji su ne rijetko ostavljali junački svoje živote za tu stvar za koju su se borili. Zaslijepljen šarenilom platna ili nedostatkom mudrosti u tim godinama,nisam ni primjećivao da se sav korumpirani, nečasni život odvijao u pozadini.A rat je uvijek rat,zvao se on prvi-drugi-domovinski ili oslobodilački.Niko nije primjećivao taj raskol između junaštva,časti koja je ginula i onih koji su uživali kroz pobjedu koju časni nisu ni doživjeli.U pozadini su nepoštenje i nečast imali svoju cijenu,kao krijumčarene cigarete ili sva druga nelegalna roba.Tako je cijena onog političkog zagovornika „boljih vremena“ najnižeg ranga bila oko 180 KM.

    Mnogi će reći,malo da se proda obraz,čast,jest ako se tome dodaju sjednice,topli obrok.Bilo kako bilo,taj iznos popne se na nekakvih 400-500 KM,što je priznajem prosječna plata u BiH.Ako podignemo ljestvicu pa pogledamo pozadinu u Županiji,cijena korumpiranog života u toj pozadini je od 1200 KM do 1500KM,ovo već prelazi okvire malog korumpiranog činovničića.Ova vrsta humanoida (čitaj političara) u korumpiranoj pozadini sebe naziva stvaraocima, naravno tog „boljeg vremena“ koje će ionako doći. Kako se naša korumpirana pozadina širi ka centru tog sveopćeg ludila,hoću reći Sarajevu.

     Tu dobijamo sasvim treću vrstu humanoida koji naravno imaju i najskuplji život u pozadini po cijeni od 3000 KM do 4000 KM.Ta vrsta humanoida je sama sebe nazvala kreatorima,jer bez obzira u kakvoj su stvaralačkoj krizi „stvaraoci“ i „korumpirani činovničići“ oni nalaze genijalna rješenja za stvaranje novog poretka kao jedinog rješenja u toj našoj korumpiranoj pozadini.

    I dalje se sjedi poslušno,melanholično preletiš pogledom po glavama ljudi koji su izvukli svoje vratove samo sa jednim ciljom,da prvi vide konobare sa platama pečenja.Niko ne pita o programu,o ciljevima,poslušno se sjedi i šuti.Tu i tamo netko pita za rezultat,valjda zbog kladionice i ponovo uvuče ramena u sebe kao da na njima nosi teret od sto kila.Nitko ne želi da kritikuje jer je tu zbog rodbine,a oni opet imaju svoje rodbine, vjerovatno zato i ostaje sve u krugu familije.Star sam,pa dajem sebi za pravo da kažem da sam mudriji,neću reći da sam pametniji, nego samo malo mudriji i iskusniji.

    Promatram taj korumpirani život u pozadini,promatram ljude kojima su uši prevelike da se uvuku u debele guzice ovih novopečenih guzonja sa još debelijim novčenikom sumnjivog porijekla. Volovi koji su trebali biti upregnuti u „bolje sutra“ eto nemogu se uvući u tu sigurnost,koje su zračile te debele guzice,sigurnost radnog mjesta. Vjerovatno su čuli tim svojim ušima nešto što će im smetati čitavog života, umjesto da se glatko uvuku u jednu od tih velikih guzica,oni će i dalje melanholično sjedeti i poslušno čekati konobare sa pečenjem. Promatram i mnogo toga ne želim da vidim,a onda ona mudrost koja se skuplja godinama,udara me iznutra kako bi vidio baš ono što ne želim da vidim.           Promatram i mislim, kako se nekad u moje vrijeme kad smo se igrali rata, svađali smo se ko će da bude „Švabo“,ta uloga negativca koja je uvijek pripadala slabijima.Svi smo htjeli biti na prvoj liniji,na fronti, junački odigrati svoju ulogu.Danas se klinci igraju sa debelim sunčanicama, pištoljima i glume kako voze neka brza kola.Danas klinci sanjaju o tome kako da postanu „Švabe“, znaju svi koliko razreda i koje škole je uslov da „postaneš švabo“,da dobije posao u Njemačkoj.

     Promatram ovaj napaćeni,poslušni narod, ni sam ne sluti da će mu biti sve teže nahraniti te debele guzonje,jer naroda je sve manje. A teško je velike guzice nahraniti sa manje hrane,teško je sići sa konja na magarca. Promatram i mislim kako probuditi ovaj narod iz ovog posebnog patološkog stanja, sličnog tugovanju,žalosti ali mnogo dramatičnijeg i tajanstvenijeg.Kao da sav narod boluje od bolesti „poremećaja samopoštovanja“ a to se naravno najviše ističe u društvenoj i moralnoj inferiornosti.Što će reći u etičkom pogledu „jebe mi se za sve“, cilj je da se domognem onog puta u korumpiranoj pozadini koji vodi ka centru, Sarajevu.

     O moralu,opštoj korupciji koja vlada u korumpiranoj pozadini i političkoj prostituciji, neka se brine neko drugi,sve dok nam država ne postane ogromna javna kuća.

Promatram i dalje,al tu me mudrost napušta,ne vidim izlaz iz ove traume, ne mogu reći dali će ikada nestati tog raskola među ljudima,među narodima.Hoće li doći do ravnoteže u razumijevanju među narodima, hoćemo li se ikada dijeliti po kriterijumu dobar-loš-zao, ili će nam uvijek gurati u glavu Hrvat-Srbin-Musliman.

     Narode tu Vam ne može pomoći ni mudrost,ni glava,ni srce,jedini organ koji vas može uputiti na pravi put, a to je ŽELUDAC,pa Vi razmislite.

Boris B. Iko