Nepravda - Pravda

     Znam da je nepravda sastavni dio života ali ne mogu gledati na nju kao sasvim nešto uobičajeno. Pa nisam ja kamen, da ćutim,mirno gledam na nju, okrećem glavu od nje. Bježim od istine, listajući što je moguće brže sve tužne sadržaje, slike. Hoćeš vraga opet me uhvati nekakva sličica, dio nekakvog komentara, nečija sudbina, život. Tako me nedavno uhvatila slika dvoje djece u zagrljaju iz Katmandua u Nepalu poslije ovih razarajućih zemljotresa. Čovjek bi rekao tužna sličica, jeste tužna ali ima nešto magično u sebi preko čega čovjek ne može sa lakoćom pobjeći. Nešto magično što te tjera da otvoriš, ideš dalje, ruješ, a znaš da nećeš ništa lijepo naći. Kao kad prolazite pored saobraćajne nesreće, sama nesreća je šok, ako je vidite.  

     Međutim kako joj dolazite, okrećete glavu na drugu stranu, ali kao po nekom neobjašnjivom pravilu prije nego što ćete proći bacite pogled, na udes, na krv, na tragediju. Ne može se pobjeći od toga, ta slika vam je pred očima. Otvorim tu sliku, čitam popratni tekst i tu je već kraj. Negdje iz stomaka naviru nekakve emocije,osjećaj negdje do grla. Tu već koči moć govora, osjećaj da imaš nešto u grlu što nemožeš izbaciti, i to što nemožeš izbaciti tjera ti nešto u oči, tako da se u sekundi zamagle i napune slankastom vodom.

    U tom trenutku, kao pod komandu, pravac kupatilo. Vjerovatno zbog toga što živim još u zabludi da važim za čvrstog ćaću, muža. Mada sam već odavno primijetio tiho podsmijavanje prisutnih ako bi prilikom gledanja tužnih filmova naglo uzeo pravac kupatilo, a izlazio crvenih mrljavih očiju. Može čovjek pobjeći sa tužnih portala, tužnih sličica, sudbina, ali od sebe ne možeš pobjeći. Da se razumijemo imao sam i ja svoje faze mladosti gdje je bilo cool biti odbojan prema plaču.

     Međutim ova sličica mi se toliko dojmila,kao da sam tu djecu vidio tu pored sebe. Nedužna, umazanih obražčića a do boga čista. Sva njihova krivica je u tome što su rođena na tom komadu zemlje. Njihova krivica koja nije ničim zaslužena kao naša sreća da smo tu rođeni a ne tamo,isto tako ničim zaslužena. Ni dobrotom,ni našom pameću, pukim slučajem koji mnogi uzimaju kao nešto najnormalnije na ovoj planeti. A nije, oni su samo tamo, mi smo tu. Kao što je tamo Afrika, Kina, Indija,Bosna a ovdje je Amerika, Evropa, Njemačka.

    Nije prošlo par dana, na svim virtualnim medijima bila je samo jedna vijest. Boks meč stoljeća, neću im ni imena napisati jer su komplikovana pa bi morao pamet od googla prodavati kao svoju. Boks stoljeća, dva čovjeka uvedu u jedan ograđen prostor i bore se. Naša humanost samo se ogleda u tome, što smo tim ljudima oduzeli mačeve, pa nije borba na život i smrt, a sve je ostalo isto. Samo je trebao čiko Obama biti negdje na tribinama,nahranjen i zavaljen u mekoću jastuka oko njega. Jer se u takvom položaju najlakše mogao okrenuti palac na gore ili dole.

    Sljedeće dane si mogao samo pročitati pobjednik dobiva 180 miliona dolara, gubitnik 120 miliona dolara, negdje piše pobjedniku 100 miliona a gubitniku 80 miliona. Nije više ni važno ali je mnogo dolara. Oprostite, ali ne želim gledati sve crno, još manje želim nanijeti nepravdu prijateljima tog sporta, navodno tražeći nekakvu pravdu. Iskreno, možda bi mnogi od nas ušli u taj ograđeni prostor,da nam ponude te novce, bez obzira ko je na drugoj strani. Ali razočarao sam se u aktere te večeri,ne što se nisu tukli, nego što se nisu sjetili te večeri Nepala, Katmandua i ono dvoje male djece. Razočarao sam se što javno nisu rekli da polovinu tih miliona šalju u Nepal. Zar 50 miliona nije dosta, eto javno Vam kažem, dajte mi tu mogućnost i odričem se najmanje polovice svega, bez obzira na batine.

     Razočaran sam na one ljude koji su ulaznice plaćali u vrijednosti jedne kuće,dobrog auta. Biće ipak da oni nisu vidjeli onu sličicu gdje brat, možda godinu dana stariji (a i on ima možda 4 – 5 godina), grčrvito drži u zagrljaju brata, sestru jer je stariji i osjeća se odgovaoran za njega/nju. Biće, da im niko nije rekao da na Madagaskaru, Indiji, Africi, čitava familija mora preživjeti dan sa jednim jedinim dolarom.Mora im to netko reći.Ima li ljudi u njihovom okruženju koji gledaju te male sličice, uslikane negdje po ćoškovima sudbine. Sjetim se jednog događaja, djeca dok su igrala nogomet, gledali su roditelji, rodbina. Bio je tu jedan paraplegični dječak u invalidskim kolicima. U jednom trenutku lopta udari u kolica i padne mu u krilo. Svi oko njega su se uzrujali i dovikivali na igralište da paze gdje šutiraju loptu. Malo je njih primijetilo suzu u očima dječaka. Ne zbog bola koji je imao od lopte, nego nemoći da skoči iz kolica i da tu loptu šutira nazad. Zbog nemoći i ničega drugog. Na tom mjestu se uskovitlaju svi osjećaji,pravac kupatilo negdje zaluta, ono stezanje u grlu se pretvori u riku,jauk,a u stomaku mučnina, kao kod alkohola ali ovaj put je zbog nemoći.

     Zbog te nemoći se duboko nadam u postojanje reinkarnacije, da promijenimo uloge,da oni tamo budu ovdje a mi odavde da budemo tamo. Zato neću da gledam te male sličice krišom, poslije da bježim u kupatilo. Hoću da gledam javno, da vidite svi, one jesu tužne ali nisu najgore. Najgore su one prazne, što ništa ne govore, što ste ih vidjeli a već za pet minuta ih se ne sjećate.

    Tako i ovo, nadam se da nećete zaboraviti za pet minuta da su oni tamo samo zato da bi mi mogli biti ovdje. Jer kad bi oni bili ovdje, mi bi morali biti tamo.

 

Boris B. Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive