O Izbjegličkoj krizi

      Ponekad sam svjesno odabirao osobno nezadovoljstvo šutnje, kao manje zlo nego dugu neplodnu raspravu, koja na kraju ne izrodi ništa. Jer do danas bilo koju raspravu o izbjeglicama pokušavao sam izbjeći po svaku cijenu. Trebalo je sve te unutrašnje emocije, prvenstveno poredati, etički i moralno ispravno poredati. Teško je to do zla boga, ako pri tome želite da dodirnete onu osobnu ljestvicu koju ste postavili a to je osobno zadovoljstvo. Mislim na osobno zadovoljstvo koje u sebi sadrži niz komponenata kao što su osobna kvaliteta življenja, težnja ka životnom zadovoljstvu,ako hoćete i sreći kao nekom vrhuncu ili smislu svega. Pa čitava lepeza osjećaja koje doživljavamo jer smo iznenađeni, zbunjeni, uplašeni i naravno promjena raspoloženja koje ti osjećaji prouzrokuju.

    Lažu svi koji kažu da pored njih prolazi sve psihički i fizički bez problema. Poznato je svima da psiha utječe i na fizičko zdravlje, kod nekih je to usko povezano. Na kraju, nema toga kojeg nije dotaknuo nekakav emotivni trenutak u svoj toj tragediji. Koga još nisu pogodile slike utopljenika, promrzle i uplakane djece. Ja mislim,nikoga.

    Međutim, teško je odgovoriti sebi na svoje postavljeno pitanje i to sa stopostotnom iskrenošću. Naravno samo ako uzmemo sve ove komponente koje sam gore naveo. Izbacim li jednu, lakše se dolazi do odgovora i tog unutrašnjeg „zadovoljstva“, ali sama činjenica izbacivanja bilo kojeg osjećaja ili emotivnog doživljaja dovede me do nepotpunog ili nezadovoljnog rješenja. A  to ne želim i neću. Svjestan činjenice da smo izloženi svakodnevnim manipulacijama preko različitih medija. Tim izvrnutim činjenicama, baratanjem lažnim podatcima, krivim iterpretacijama.

    Ali od nečega se mora početi a šta drugo preostaje nego internet i sveznajući google. Mene interesuje šta je moralno ispravno za mene kao pojedinca u ovoj situaciji ako je to moguće i pravedno za sve. Moralno ispravno razmišljanje i djelovanje a da se na kraju osjećam osobno zadovoljan.

     Prvo što me je ubolo za oko, ukucaš na wikipediji etika i moral, na njemačkom jeziku dobiješ dvije do tri stranice objašnjenja, prebaciš na „balkanski“ jezik i to se sve svede na nekoliko pasusa. Sad se opet postavlja pitanje jesmo li tako moralno svjesni da nam je potrebno samo nekoliko riječi ili smo tako jadni da nemamo šta reći. To ostavljam svakom osobno na razmišljanje. Moram priznati bio sam ponukan pa i šokiran „činjenicom“ (pretpostavka a ne činjenično stanje) od jednog kolege da jedna kolonijalna sila naplaćuje „harač“ od nekadašnjih kolonija za infrastrukturu koju je ostavila u visini od 500 milijardi eura. Nepravedno, ukoliko smo izbjegli onu manipulativnost, kao što je nepravedno despotsko ponašanje tih vođa u tim državama. Nezadovoljan tom suvom igrom brojki u smislu nedorečenosti a ne nepravednosti ili ispravnosti. Nošen ispravnošću riječi gospodina R.D.Precht-a (njemački filozof), odnosno on objašnjava to riječima koje ja mogu nekako uklopiti u svoju moralnu sliku.

    On misli da etički i moralno gledano nije ispravno razmišljanje pojedinih zelenih političara, što se tiče problema izbjeglica. Recimo da njemačka otvori granice, što je sa jednog moralnog apekta sasvim ispravno, jer treba ljudima pružiti utočište i nahraniti ih. Neće li to dovesti do kaosa i srozavanja moralnih vrijednosti u samoj Njemačkoj a to je moralno neodgovorno. Ako sam ga dobro shvatio moralnu ispravnost tog čitavog čina sačinjava moralna prosudba situacije, moralna odluka i moralna izvedba.

    Šta ste napravili ako ste moralno prosudili i odlučili ali prilikom izvedbe ste napravili socijalne nemire, proteste koji su početak otvorenih sukoba. Ako sve i krene u dobrom pravcu, država zaposli sve te izbjeglice koji će proizvoditi „oružje“ i to oružje šaljete u države iz kojih su došli, znači pomogli ste im samo što ste im dali mogućnost da se ubiju metkom umjesto da režu vene tupim predmetom. Niste ništa napravili, za ispravane opće moralne vrijednosti morate razliku svesti na minimum u ekonomiji, politici, pa ako hoćete i društvene norme.

    Šta je sad moralno ispravno, nigdje ja nisam pomaknuo svoju ljestvicu kao vrijednosnu jedinicu ljudskog ponašanja i razmišljanja ni na gore ni na dole. Još gore, zatvoren u raljama regionalnog strahovanja pokušavam uskočiti u globalni vlak i to u vožnji, jer svako ljudsko biće teži ka slobodi, slobodnom mišljenju, odlukama.

    Gospodin Precht navodi da apsolutna sloboda ne mora značiti nešto pozitivno, jer nas navodi da napravimo niz nekontroliranih pogrešaka.Tu navodi primjer francuske revolucije,sloboda stečena preko noći dovela je do niza pogrešnih odluka. Međutim taj proces je nezaustavljiv i dešava se permanentno a to je etički i moralno dobro. Poslije francuske revolucije, pored pogrešaka, kasnije je ukinuto robovlasništvo,dato pravo glasanja ženama i niz odluka za podizanje moralne ljestvice.

     To se dešava i u tim zemljama iz kojih dolaze izbjeglice, podizanja moralnih vrijednosti ljudskog ponašanja, to je jedan od razloga ovih dešavanja jer konzervatizam se bori za opstanak.      Naravno da je to dug vremenski period ali taj proces je neizbježan. Ako sam dobro razumio gospodina Prechta i njemu slične, što moram priznati nekako zadovoljava i moje gore navedene kriterije. Treba ljudima pomoći, ali to mora biti nekako organizovano, ne napuštajući svoje stečene vrijednosti jer to bi povijesno gledano bio korak nazad.

    Po meni, ako dobro kontam Prechta . Ako uzmemo dvije određene cjeline, mislim teritorijalne cjeline, kao jednu cjelinu čine države Evropske unije i drugu cjelinu države sjeverne Afrike. Zamislimo sebi kao dva ogromna „staklena poklopaca“ (mislim poklopac kao ograničenje prostora a ne kao istrument lišavanja slobode), sa dva velika otvora za ulaz što je ujedno i izlaz. Sad zamislite sebi da nekom rukom podignemo te „staklene poklopce“ i uništimo ih u trenutku.

    Ne znam koliko je to ispravno jer ako uništimo te „poklopce“ preko noći, mnogi će zalutati i kao takvi „umrijeće“ od gladi, mnogi će iskoristiti tu količinu slobode za osobnu korist, mnogi neće znati šta da učine, pa će uraditi što u tom trenutku misle da je ispravno a kasnije će se ispostaviti kao povijesna pogreška.

    Znači kontrolirano upuštanje kroz otvor u „staklenom poklopcu“ i povećavanje tog „poklopca“, dok jednom ne budemo svi pod tim „staklenim poklopcem“ što onda isključuje potrebu postojanja „poklopca“.

     Da se razumijemo, povećavanje ili proširenje „staklenog poklopca“ ne podrazumijevam sa osvajanjem ili bilo kakvim podčinjavanjem, nego dogovorom i potrebom. Koliko smo mi sposobni za to kao ljudska rasa, koliko je duboko u našoj psihi potreba ako imamo lice da nam treba i naličje, ako je raj da ni pakao nije daleko, da dobrog loš vreba,itd. Na to će nam dati povijest odgovor.

    Znam da smo daleko od toga i da je to dug proces ali isto tako znam da je jedino moralno ispravan put. Činjenica je da društvena uređenja kroz povijest trebaju duži vremenski period da zažive u glavama pojedinca. Uzmimo koliko nam je trebalo vremena da odbacimo robovlasništvo, rasnu diskriminaciju, feudalizam.  Ako vratite povijesni časovnik samo sto godina unazad, vidjećete da smo imali sliku društva kojoj nisu bile strane ni horde, plemena kao oblici društvenog života.

     Danas zaboravljamo da socijalnu i moralnu društvenu svijest uvijek mijenja evolucija, lagano i postupno formirala je naše shvaćanje dobra i zla. Odnosno lagano i postupno iz tako formirane društvene svijesti stvarali smo pravila i njima regulirali odnos čovjeka prema čovjeku, čovjeka prema prirodi i na kraju prema sebi samima. Kako se meni čini iz nestrpljivosti,nezadovoljstva i neznanja osuli smo drvlje i kamenje po onom „staklenom poklopcu“ u želji da brže okrenemo taj evolucijski točak.

     Koliko dugo će izdržati, hoće li izdržati? Znam samo ako dođe do pucanja „staklenog poklopca“, oni koji nađu utočište i sigurnost ispod komadića tog poklopca neće dugo izdržati bez obzira na debljinu stakla.

     Možemo se mi zavaravati sličicama na različitim medijima kao dokaz svoje moralnosti, hraniti svoj ego, šta onda ako se na kraju pokaže da je povijesno pogrešno. Ništa,evolucija će ionako promijeniti bez našeg odobrenja, često i bez znanja. Nama ostaje da ponekad onog neposlušnog revolucionara u nama uhvatimo za uho i kažemo mu „kud si navro čovječe“ i to je to.

     To je tako osobno i ako uzmete sve one moralne kriterije koje imate u sebi sa svim osjećajima i emocijama. Podvučete debelu liniju i ako ispod te linije pored svih oduzimanja i sabiranja ostane „zadovoljan“,bez obzira šta Vam kažu ili sugerišu,znači da ste dobro uradili ili dobro mislite.

 

 

Boris B.Iko

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive