Prije nekoliko dana (tekst objavljen 2014) dobio sam mail od gospodina Ante Kneževića sa naznakom,bit će mi drago čuti tvoje mišljenje i u privitku projekt „Bosanska Posavina 2030“.
Mi koji se nalazimo izvan drage nam naše Posavine na svako spominjanje imena te naše rodne grude, nekako se trznemo. Kao kad netko pusti nekakav električni impuls kroz tu „fazu“ kojom smo vječno vezani. E, sad proturječno svim logičnim zakonima, što smo dalje od Posavine i ta „faza-pupčana vrpca“ duža,taj impuls bi trebao slabiti.Tu počinje ona proturječnost,on je sve jači i više nas trese. Stoga ne treba čuditi ako dođe kod pojedinih do kratkog spoja i želje da prekinu to vječno peckanje koje nas podsjeća odakle smo krenuli.
Moraću prekinuti,vidim ja da me to moje peckanje sve više vraća u prošlost a projekt se ipak zove „Bosanska Posavina 2030“.
E, tako sad je mnogo bolje,poslije jedne rakije (domaća proizvodnja) i nekoliko dubokih uzdisaja čini mi se da sam u stanju ne brkati psihologiju i činjenice.Kako se kaže u narodu,ne miješati ovce i lonce.
Pokušaću balansirati između briljantnosti jednog Carla Sagana što se tiče gledanja u budućnost i ulične tetke Savke koja će ti za marku vidjeti u dlanu sve katastrofe ovoga svijeta i još će tebe iz toga izvesti na bijelom konju kao princa.
Moram priznati da mi je sam uvod Udruge „fra Grga Vilić“ u ovaj projekat, nekako pretežak, futuristički. Čitavo vrijeme moga čitanja samo sam čekao kako će u redovima izronuti ime naroda kao „Spokovci“ (onaj čiko sa špicastim ušima iz one poznate američke TV-e serije). Da se ovaj projekat zove „Bosanska Posavina 2300“, svojeručno bi potpisao svaku riječ. Ovako mi jedino preostaje da tetki Savki pružim dlan u nadi da neće pljunuti u njega,nego će nekim čudom iz njega izvući ako ne lijepog, bijelog lipicanera bar bosanskog brdskog vranca.
Kako bi počeo moraću isključiti ovu moju posavsku niskoprofilnu i usku glavudžu a uključiti jedan organ u grudnom košu za koji su mnogi zaboravili i da posjeduju. Naime ja bih pričao o moralu, o nekakvom općem moralu. Postoji li takvo nešto u Posavini,opći moral. Već sam jednom pisao na portalu „Posavski Vremeplov“ i „Zupa Potočani“ o tome u rubrici „Il imaš – il nemaš“. Postoji li nekakva skupina pravila koja bi nas učinila ljudima kada to prestajemo biti a možda nismo ni svjesni toga?
Govorim u ime one skupine Posavljaka kojima su ona vrata koja trebaju držati otvorenima, bezobrazno zalupili pred nosom i to čine još i danas. Nisam opterećen onom prizmom ratnih zasluga, koju mnogi drže pred svojim očima,svjesno ili nesvjesno,pa im ova sadašnjost u kojoj žive dođe nekako ljubičastija nego što jeste. Tu je došlo do gubljenja moralnih načela koja su trebala biti kočnica sve većeg propadanja onoga što nas čini ljudima. Ne mogu objasniti sam sebi,od čega dolazi tolika indiferentnost političara naspram svog biračkog tijela, ta bezosjećajnost u svom ponašanju i političkom djelovanju. Taj moralni nedostatak je za mene jednako važan kao i ekonomski ako ne i veći. Prvi put u povijesti kod nas se za lopova kaže „dobro se snašao“. Okolina zaslijepljena onom prizmom koju nosi dan i noć, umjesto da razapne na križu srama takvo ponašanje političke vlasti nego ga još svojim svakodnevnim tapšanjem po ramenu daje moralnu podršku takvom ponašanju. Iz takvog izvitoperenog gledanja sadašnjosti rađaju se nepravilnosti jedna za drugom a skoro nikada se iz nečega nepravilnog rodi nešto pravilno. Zato i imamo Posavinu tu gdje jeste, staru i na rubu iznemoglosti. Kažem staru jer nataliteta skoro da i nema a smrtost je svakodnevna pojava bar u jednom selu naše Posavine.
Govorim sve ovo jer moram se dotaknuti prošlosti i sadašnjosti kako bi mogao vidjeti Posavinu 2030 godine.
Ne želim biti pesimista,niti želim nabrajati velike bitke kako bi dočarao značaj ovog mog rodnog kraja. Ne želim da se budućnost Posavine sastoji samo od zbrajanja ratova koji su vođeni na njenom tlu. Želim Posavinu koja će služiti kao primjer ovoj državi u kojoj živimo. Da bude primjer Bosni i Hercegovini kako je moguć suživot između ljudi različitih vjeroispovijesti ali zdrave i moralno čiste svijesti.
Volio bih da ovaj put nisam „dobra gatara“ ali Posavini u skorije vrijeme vidim još crnje dane. Čini mi se da ova nekolicina dimnjaka iz kojih se vidi ovih hladnih dana dim i griju ovu Posavinu svojom laganom staračkom toplinom. Za nekoliko godina će iščeznuti i tih nekoliko dimova i Posavina će biti hladnija nego što jeste. Ako ne dođe do nekog naglog zaokreta u političkoj svijesti vlasti, Posavljaka će biti sve manje a time i radnih mjesta, manje razloga za ostankom a tim manje želja za povratkom.
Mnogi od nas Posavljaka vide jedini spas u izgradnji auto-puta 5c.
Bojim se da ćemo osjetiti taj auto-put kao bič, dobro ćemo osjetiti na svojim leđima,prohujaće kao zvižduk za trenutak a ostaće nam vječna ogrebotina.Govorim ovako jer ne vidim u Posavini dovoljno jakog političara koji će shvatiti važnost ovako velikog projekta.
Negdje oko 2030 polako počinje izumirati i ova generacija koja je dobijala pupčanom vrpcom impulse iz Posavine.Vođena tim impulsima i troši svoje mirovine zarađene u državama zapadne Evrope.
Šta poslije, teško je sada govoriti o danu poslije, ali dolaze „neki novi klinci“ neka nova djeca. Djeca koja su vezana pupčanom vrpcom za neke druge krajeve i primaju nekakve druge impulse.
Zato mladosti Posavine pazite sada,pazite danas da bi Vam bilo bolje 2030 godine. Pazite koga birate,pazite s kim se družite, kome se radujete a za kime plačete, pazite sada mladosti jer Vi ste „Posavina 2030“.
Završiću jednim sjećanjem o svojoj mladalačkoj gluposti.
„Negdje poslije završetka srednje škole,znači u mojoj 18/19 godini čuo sam roditelje kako pričaju o smrti nekog čovjeka. Kako je šteta,preminuo je mlad. Na moje pitanje u kojoj je godini premiuno, odgovorili su mi u pedesetoj. Moje prvo razmišljanje je bilo, ma šta mlad, mator ko Metuzalem. Danas je meni pedeset i reći ću Vam da će brže doći ta 2030 nego što mislite“.
Da se na kraju ne bi sjećali kao i ja samo proturječnosti življenja,što sam i pokušao reći u svojoj pjesmi „Sta sam – ko sam“ (evo jedan dio)
Rođen u nekoj senilnoj generaciji gubitnika
Bez idola
Bez ordenja
Premladi da bi se uvlačili u guzicu
Krojačima budućnosti
Volovi koji su trebali biti upregnuti
U vječito bolje sutra
Rođen u nekoj žabokrečini
Zaraženoj malograđanštinom i provincijalizmom
Roditelji nogama na zemlji
Ne intelektualci
Gurali u nozdrve
Ponos
Mi smo pali poslije Berlina……
I čega se sjećam
Samo proturječnosti življenja
I jednog profesora
Koji je pod pedagoškom isprikom
Posprdno i smišljeno drsko
Pitao
Šta Vam je draže,
Sabrana djela Dostojevskog
Ili debeli perzijski tepih
Jebi ga
Profesore
Ja izabrao
Tepih…….
Srdačan pozdrav
Blažević Ilija Ico
Ovdje se ne rađa
samo da se živi
Ovdje se ne živi
samo da se umire
Ovdje se ponekad
i umire da se živi
Potočani iz ptičje perspektive