O, Bože nikako izbrisati slike

Procvalih ravnica i naših brda

Lajanje pasa i kravlje rike

Zelenih pašnjaka i goveda krda.

 

Ima već dugo, duša oplakuje

A prošle mnoge zime i ljeta

Zov povratka u glavi odjekuje

Što vjetrom šalje ta zemlja sveta.

 

Svaki dan si tu, pred očima samim

Dozviždala valjda u nekoj oluji

A ja drhtim, zato što se sramim

Jer sam podvrgnut nekoj rodnoj struji.

 

Uhvati me neka nostalgična tuga

I tako klekne nasred mojih grudi

A smije se ko da mi se ruga

Ne znam da li zbog brda ili ljudi.

 

Kažem sebi, sutra okrenuću ploču

Ravnodušnost bacam, neka znaju

Nedam mladost da mi ovdje loču

Niti starost nad kojom tako laju.

 

Boris B. Iko

 

Uveče, kad ugasim svjetlo

a sobu osvoji tama

u moje snove dolazi Ana,

I ako je ne znam cijelim danom

ali onako obliven tamom

bio sam srećan sa Anom.

U snovima mojim

bez svjetlosti dana

pokraj mene sjela je Ana

i tako pričah joj dugo,dugo

znam nije me razumjela

ali ona slušati je htjela.

Tad pomislih, lijepa je ona

i ne čuh zvuk onog zvona

što je u smrt zove polako

i da sam znao, kako bih plako

al uzalud teku te riječi moje

i njene nestašne oči plave boje.

Umrla je početkom jednoga dana

bila je lijepa i zvala se Ana.

Na njenom grobu

ja plakah prvi

i izgovori riječi kopljima krvi.

Umrla je početkom jednoga dana

bila je lijepa i zvala se Ana.

 

Boris B. Iko

 

Danas bi mogao da plačem

Onako, kako plaču djeca

Kad ih majka odbije od svojih grudi

Istinski, iskreno

Danas bi mogao da vičem

Onako, kao osamljeni vuci

Baš kako se čuju jauci

Tužno, jezivo

Danas bi mogao da ridam

Onako, grubo kao oni bez nade

Mogao bi bol sa usana da kidam

Gorku, svirepu

Danas bi mogao da ječim

Onako, kako ječe bezspokojni

Dok istrunu kosti mogao bi da klečim

Čežnjivo, uzaludno

Danas bi mogao da cvilim

Onako, ko ranjeno pseto

Da molim za oprost pred Bogom milim

To mi je još ostalo eto.

 

Boris B. Iko

 

I prvi put u mislima shvatih

Sve što sam htio od života

Što srcem i dušom obuhvatih

Tako je malo da me je sramota.

 

Nekad sav nabreko od mladosti

Oko sebe baco sreće komade

žaleći u ovoj senilnoj starosti

tužnoj, truloj bez ikakve nade.

 

Tako želje u mojoj glavi vrište

Za nekom nepoznatom ženom

A duša samo dodira njenog ište

I ništa drugo, dajte usamljenom.

 

Opkoljen u sebi polako sabirem

Sve ono mladalačko ludo ruho

I sve što više po duši prebirem

Nailazim na mučno i malo suho.

 

Za sve one što laju a ne da kriju

Sva bol i bojazan mojih putovanja

Nemir mladosti oni što reći smiju

Jer zadnja je stanica tih ludovanja.

 

Boris B. Iko