Bosna se napunila

     Eto dođe i ljeto i tako dugo očekivani odmor.Bosna se bome napunila, došla sva ta dijaspora iz svih zemalja Evrope pa i dalje valjda željna ćevapa , familije. Pomalo narcisoidno pokazujući skupe sunčanice i besprijekornu bijelu odjeću kao da su na Havajima. Vidio sam kamaru ljudi koje nisam vidio godinama, malo sa njima popričao i većina mi je rekla (valjda zato što i ja spadam u dijasporu) «Jooooj šta ti misliš o ovome, ja se nebi mogo ovdje vratit, nema ti para» Kontam u sebi naravno, ko je sada lud ovdje, kuću je odavno obnovio i sredio onako kako to znaju dijasporaši, jebiga sve naj-naj (ko ima para i guzom šara). «Nekako je ovo meni sve bijedno, nema tu napredka, jadno» odgovara sam sebi i kao usputno pita «zašto ne uzmeš i ti nešto za popit» ne mogu ni da kažem neka hvala samo ti uzmi, on već nastavlja sa svojim izljevom emocija. «Znaš kriza je ali ja imam dobar posao, jebi ga ovu platu nebi nigdje dobio» onda malo poveća stanka, valjda u isčekivanju moga pitanja pa kolika je to plata, a ja kao nezainteresovano «bože koje su vrućine».

    I tako naša razmjena informacija poslije nekoliko godina završava se na tome « E, moram ja ići, koliko ostaješ, daj vidjećemo se još dok si tu» sve je to rečeno u jednom dahu i uputi se prema Bel-amiju, valjda mu je neko reko kako su tamo ćevapi bolji.

     Nisam mogao ni srknuti gutljaj kave kad eto ti mog prijatelja-povratnika. E sad on ti je sušta suprotnost predhodniku, poslije onih obaveznih pitanja kad si došo,kad odlaziš. Poslije odgovora, onako srozana faca i riječi uz nju «pa malo je, al šta ćeš» samo što nije dodo još, jadniče jadni kako to možeš izdržati ma ja to nebi htio nema ti para. Jebiga kod nas se vrti sve oko nekih para tako i to, mislim ja. Pozivam konobara «daj, šta ćeš popiti, kako ti» I onda kao iz topa «nikad bolje, nebi se ja mogo više nikad tamo vratit nema ti para» i pođe on meni balavit o svemu kako se ovdje živi a ne tamo, kako smo mi svi robovi i kako nebi on mogo više krenuti na tako daleki put, dojadilo mu vozit i ostali bljuvotina koje nisam baš mogao sve povatat. «Znaš, koga jebe ja sam donio sebi da nemoram radit, meni je dosta» vjerovatno se radi o većoj sumi tako da nisam se ni usudio pitati ništa dalje, nego sam sav bio u ulozi jadnička koji radi i živi u nekoj robovlasničkoj zemlji zapadne Evrope.

     Nekako tako prolazi moj prvi dan, i odmah mene uhvati nekakva depresija jer se ništa ne mijenja, ljudi samo kukaju, zbog ovog te ono nevalja, a uglavnom niko ništa ne radi i samo liječe živce i idu na pecanje po čitav božiji dan. I tako u mome razmišljanju poslije prvog dana, sortiram jebene dojmove i kažem sam sebi da danas moždane vijuge neću naprezati osim kad poželim promijeniti piće.

     Kad neko kao iz vedrog neba sa pola puta «Joooj što ste mi vi dojadili, Švicarci, samo dođete tu da pokažete auta i preseravate se nama domaćima ha ha ha » uz grohotan smijeh pruža mi ruku i pozdravlja me « gdje si prijatelju, naravno ti ne spadaš u tu grupu, to se odnosi na ove druge». Sjeda za sto i viče «daj meni pivu, šta ćeš ti» hvala evo još imam samo ti uzmi, «šta je sad, šta sam pogriješio» jedino je što sam uspio izustiti,kad od poče. «Znaš neki dan došao neki iz dijaspore a mi sjedimo pred prodavnicom i sad on da nas počasti, kupuje nama čitavu gajbu pive» pa šta je sad u tome loše, vjerovatno se zaželio da Vas vidi pa zato i kupuje.»Ma znaš šta, jebo ja njega i njegovu pivu on misli mene kupit za gajbu pive» nastavlja tako sam sebi odgovarati, dok ja ponekad ubacim. Eto ima i drugih koji ne voze mercedes ili neko drugo skupo auto.» Jest, ko onaj ludov neko veče se napio pa nezna gdje je, znaš nemojte vi nama ni dolaziti takvi, pukli skroz naskroz» ali ne mislim na tebe još je uspio nadodati ispio svoju pivu u dva gutljaja i ode sa onim istim odgovorom «koliko ostaješ, daj vidjećemo se još dok si tu».

     Tako ti pijem ja svoju kavu i kontam, ma počeo sam se i smijat, da me neko vidio od ovih domaćih vjerovatno bi reko evo i ovaj je puko, priča sam sa sobom ili se smije na vjetar i mislim. Bože nemožemo mi u Bosni bez tog osjećaja zajednice kao da smo svi jednaci, a nismo nikada bili niti ćemo ikada biti. Nemožemo mi bez onoga bosanskog kako smo toliko dobri da bi svakoga zovnuli na kavu a onda za njime lajali na sva usta ovakav je onakav je. I vjerovatno ćemo čitav život pljuvati na ovaj hladni zapadni svijet i govoriti kako mi nemožemo bez onog našeg bosanskog «Jebi ga bolan takva ti je Bosna»,prvo skočiš po njemu pa ga izružiš kako mu ništa ne valja pa tek poslije sa njim piješ i pjevaš.Eto tako ti ja provodim svoje dane odmora, pomalo dobacim ovim našim neženjama u župi šta se ne žene a i oni meni toplo «ko te jebe zašto si dolazio» i tako sjetim se one Čorbine pjesme ; Ja na konju oni dole bog te jebo što me vole; i mislim kako to nije brutalno kako to izgleda nego ljudi se boje nepoznatog , novog, mijenjanja starog već uhodanog. Tako i sam bijes prema novim ljudima (povratnicima,dijaspori) nije ništa drugo nego strah, kako će im neko doći pametovati nije vam dobro ovo, nevalja ono i zato ovolika prašina oko ničega.Nemogu se oni sjetiti one naše -Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba – možeš ti bosanca poslati na mjesec al on ostaje uvijek isti, čeprka nos i pljuje po putu , jebo ti Evropu i svi smo mi isto pukli bio ti dole,gore,lijevo ili desno.

 

 Boris B.iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive