Fukara ostaje Fukara

      Taman sam mislio da je prošlo,kad me uhvati visoko-obrazovano čeljade u svoje makaze i ovaj dan mog odmora ode u nepovrat.Da razjasnim ovo visoko-obrazovano,znači fakultet završen u Visokom a ovo obrazovanje je diskutabilno.

     Priznajem ključa u meni već duže godina,ali sam taj pritisak potiskao svake godine, poslije godišnjeg odmora,negdje u stranu.Pripisivao sam sve ljudskoj gluposti, zavisti, opravdavao gomilu uvredljivih riječi, situacijom u kojoj se nalaze.

      Ništa,umjesto da se povuku i vide svoju grešku oni su postajali sve bezobrazniji. Pokušavao sam,taj svoj godišnji odmor provesti što je moguće tiše,bez mnogo halabuke. Nisam škripao gumama svog auta (plaćenog u gotovini gospođo Pejić), nikada nisam govorio o plati koju zarađujem niti sam govorio koliki mi je porez ove godine.Jedini od mojih „poroka“ tih godišnjih odmora je ispijanje kave u kafiću naravno gdje dolaze moji prijatelji zbog kojih i dolazim skoro svako jutro. Vjerovatno je to moje prokletstvo,da baš na mene naleti budala sa visokim obrazovanjem (u daljnem tekstu čitaj fakultetom, završenim u Visokom, u najboljem slučaju u B.Luci). Naime,sjedim ja tako sam,moja raja je već otišla za poslom,prebacujem nekakve novine (oprostite tisak,za ove koji su izbjeglice po Hrvatskoj), srčem svoju kavu i uživam u suncu koje je veoma jako za ovo doba godine. Nije prošlo mnogo vremena,dolazi fukara (opet oprostite, jer fukara ostaje fukara čitav život),jer ja ga znam kao fukaru a takav je i ostao. Oooo,gdje si jarane,šta ima,kao da smo nekad jarani bili,kad si stigao.Prošli tjedan, uljudno odgovaram, dobro je, zdravi smo što je najvažnije,sjedni popi nešto. Neee,ne mala donesi meni kavu i vodu i njemu šta hoće. E,tu kod mene već počinje dilema, čuj sad je odjednom donesi njemu, ništa od onog donesi jaranu. Kako se ponašati panično preturam po glavi, kao šahista koji traži pravi potez u što kraćem roku. Ako mu kažem ne, ti si u rundi,bojim se onih odgovora „ma šta misliš da mi nemamo para za piće,misliš da me možeš kupiti“ ako opet ošutim,bojim se onog odgovora „šta je što ste se stisli,bojite se potrošit,kao da vam je zmija u džepu“.Pokušavam „maloj“(konobarici) indiskretno dati znak da ove dvije kave upiše na moj račun.

    Tu počinje priča,kako je sve puno,nemožeš nigdje parkirati i kako mu je najljepše kad mi odemo. Kako „lokalno“ stanovništvo nemože doći na red od nas „stranaca“,od robne kuće, mesnice, matičara pa do najbanalnijih stvari. Pokušavao sam mu objasniti,meni se činilo smireno i na nivou, kako smo došli baš tu jer volimo ovaj kraj i ove ljude i po kojem osnovu on polaže veće pravo na taj komad zemlje nego ja, koji sam isto tu rođen. Nisam želio da nadoljevam ulje na vatru sa činjenicom da ostavim količinu novca baš na tom komadu zemlje,neću reći da bi Havaji bili u toj cijeni ali nisu daleko. Šutio sam i slušao ga, priznajem podsmijavao sam mu se. Njemu je smetalo što smo išli kod frizera dok smo na odmoru, uzaludno mu je govoriti kako sam te posjete ja osobno doživljavao, da sam zadnji odlazak frizeru u inozemstvu izbjegavao. Baš zbog tog gušta,razvila bi se priča kod frizerke o svim problemima u gradu, ne zbog nekoliko eurića uštede, zbog priče gospodo „lokalno stanovništvo“. Njemu su smetale naše žene, što su dobro obučene, što imaju umjetne nokte, velike torbe, bijele zube.

     Šta je trebalo, da negdje prije rodnog kraja napravimo pauzu i poskidamo sve sa sebe. Vjerovatno bi tada rekli, pogledaj ih tolike godine je vani i ništa od njega, bolje da je džabe bio kod kuće, svejedno je džabe u inozemstvu.Pitam se šta je to „ispravno“ po njemu, vjerovatno nezna ni on sam. Ja sam se uvijek divio tim ženama „lokalnog stanovništva“, kako su lijepo obučene i pored tih plaća koje zarađuju.Ljepota je skladnost boja, kreativnost koja karakteriše svaku ženu osobno. Šta je trebalo da uz svaku kaficu pitam svakog,kako to uspijevate, da svakom krezavom kažem ti si originalan, nemoj da te pokori zapadno-evropska kultura i staviš zubala. Nisam siguran ko bi tad bio fukara. Zar je pogrešno što „gastarbajterke zabljesnu u svojim provincijama“, vrijeme je odmora, čovjek se opusti malo više, obrati pažnju na sebe. Nije to alkemija Balkana, ta alkemija je u Zagrebu, Osijeku ili Berlinu ista, tu ni napori oko akcenta ne pomažu,jer vas uvijek netko snimi kako čeprkate nos i pljujete po podu.

     Tako nastavlja ova moja fukara preko puta stola,najradije bih ustao i otišao jer ne želim dijeliti ni ova dva kvadrata ove rodne grude sa takvom osobom. Kako se mi jadni naradišmo u tuđini, kako je to teško izdržat. O,Bože,zar se igdje radi manje od 7,5 do 8 sati dnevno, godišnje 5 tjedana odmora, ja mislim da je tako u „Heimatu“a bogami i u većem dijelu ovog našeg kontinenta. Sve je to nekako išlo uz podsmijeh, kako bi on govorio o lizingu za auta ja sam kontrirao njihovo pijančenje na „teku“. Njegov prigovor za rad na baušteli, ja sam opet replicirao sa radnim mjestom po stranačkoj pripadnosti, rodbinskoj vezi ili pak nekoj čvršćoj valuti.Svako se bori kako najbolje umije,ublažavao sam ionako usijanu raspravu.Kad mi je rekao da mi nismo isti, tu mi je pukla i zadnja sigurnosna žarulja. Kako je on sada menadžer (Menager) za marketing, sa diplomom. Ne reče mi u kojem je od centara BiH došao do diplome i koliko ga je koštala a nije ni važno.

     Kaže ti on kako je on sa fakultetom i kako to nije ista škola kao „tamo“ ovdje je to teže. Ova djeca sa Bossovim odijelima, kao pola njih „ovdje“ nebi završilo ništa. Gledam u njega, jadniče, mislim u sebi u kojem vremenu i prostoru ti živiš, ta djeca od svoje 4 godine škole uče još po dva jezika osim Njemačkog, bez obzira na školu. Djeca koja rade u bankama, osiguravajućim društvima, svjetskim korporacijama i to visokim položajima. Samo sam malo otpustio ventil a puno je toga izašlo. Rekao sam mu,zašto nas ne ostavi na miru i uživa u svom „šestosatnom radnom danu“ tako razvijene zemlje kao što je BiH, Hrvatska, Srbija. Dosta mi je tog njegovog podmećanja pod nos „kako se ovdje dobro živi“, da tu je život sa 600 KM plaće, vjerovatno ova mladež gonjena mazohističnom željom, željna patnje, bježi po čitavoj Evropi.

      Kad je „zakačio“ za djecu e tu sam odlijepio. Slušaj, jebe mi se što se voziš u takvom autu kakvo je, da imaš za bolje, vjerovatno bi uzeo sebi bolje. Zato boli te k...c,vozim li se ja na lizing, jer niko ne govori da si uveo grijanje na kredit. Živimo mi „tamo, normalnijim životom“ nego ti, idemo u kino, odemo na „ćevape“, roštiljamo, pecamo. Jebe mi se zašto nisi stavio zube, otišao kod frizera, a i taj zavidni pogled što misliš da je nama važan samo je dokaz  tvojih kompleksa. Bojiš se svega drugačijeg, zato i misliš to što radiš da je vrhunac  svega. Vjerovatno okrećeš svaku kunu, markicu i čekaš sljedeću platu, kao i mi  ali to nikada nećeš pokazati jer nije to u tvome „nivou“. Zato,oslobodi me ovakvih razgovora,razmišljanja, vodi svoju brigu, nemoj misliti da si pametan zato što ti nitko neće ništa reći. Pametni šute,budale galame,nažalost zato se stječe dojam da je više budala nego pametnih, poštenih.

     Valjda i fukara ima svoj ponos, skoči od stola, mrmljajući nešto kao „ko te j..e“ odleprša u pravcu raja na ovoj zemlji, kojeg je sam sebi stvorio. Odahnuo sam, bilo mi je lakše, mada sam imao ja još puno toga da izbacim iz sebe. Ode a nisam mu spomenuo te biznise o kojima pričaju a nemaju 100 KM u džepu ,o tajkunima,o korupciji,o narkoticima koji haraju provincijom,o lažnom moralu koji se uvukao u sve pore društva.O milijun sranja sa kojima živi a on kao noj zabio glavu u pijesak i meni balavi kao „ovdje se živi,ovo je život“. Neka ga,samo nek ide,probudiće se i on iz sna, shvatiće jednom da nije sramotno biti gastarbajter niti sirotinja,sramotno je ukrasti, oteti, lažno prisvojiti, a toga ima dovoljno pred nosom.

     Zato apeliram na „lokalno stanovništvo“ nemojte dopustiti da nekoliko fukara bude toliko glasno da se misli kako ih je sto. Znam da mali broj gastarbajtera misli da narukvica, sat ili odijelo čini čovjeka. Znam da mali broj njih nije naviknut na cipele koje su im navučene.

     Ali,dragi moji prijatelji,većinu nas ne zanima koliko imate maraka u džepu, imate li bijele zube, dugačke nokte, jedete čvarke, pijete vino ili rakiju. Mi dolazimo zbog Vas i raduje nas da ste živi i zdravi. Nemojte zaboraviti da od ničega nema niko nikakve koristi, zato ako neko ima malo više, biše bolje svima nego da nema niko.

     Znam da mali broj mladih iskače iz korzeta moralnih normi jer su mladi,nemojte zaboraviti da je mladost uvijek impulsivna i da ne mari baš za norme. Zar smo zaboravili da smo bili mladi, pravili smo mi i veća sranja od škripanja guma, ali smo mudriji pa šutimo o njima.

      Ne zaboravimo da se mudrost stječe godinama i ničim drugim.

Zato, slažem se da je ološ svugdje ista,fukara ostaje fukara,bez obzira na prostor,stranačku ili vjersku pripadnost.

 

 

Boris B. Iko

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive