Ništa ne prolazi
Samo se mijenja
I ništa nije konačno
Al ipak greške traju vječno.
Ne tražim da okrećete
Moj pješčani sat
Meni je ostalo
Samo toliko vremena
Da mi vrate
onu zemlju u usta.
Koju bezuspješno,
Već godinama
Izbacujem van.
Pustite moja zrnca,
Nek cure
Pješčana ili krvna.
Ali recite ovoj djeci
Što ih očevi
U mošnicama
Nose čedno.
Da ovdje
Ništa ne prolazi
I sve se,
Nekako čudno mijenja
Kao u ropcu,
borbi konačnoj
Gdje jedino greške,
Traju u zabludi vječnoj.
Boris B.Iko
Težinu nemoći osjećam u grudima
Postajem slijep a već sam gluh
Mnogi me porede sa ludima,
Odavno za oprost već nemam sluh.
Još samo čekam vrijeme da izbriše
Ovo što vidim sada kao blamažu
Neću da praštam nikada više
Iako te u srcu nosim ko tetovažu.
Džaba prizivaš vremena daleka
Pokušavaš oživjeti davno umrle draži
Al glava je rekla srcu da te ne čeka
I molim te po uspomenama,ništa ne traži.
Život se zatvorio,vrata neću da lupam
Za oprost i srce je postalo gluho
I nemoj iz njega da te sa mržnjom čupam
Jer zauvijek će ostati to NE, mada je suho.
Boris B.Iko
Rođen u nekoj senilnoj generaciji gubitnika
Bez idola
Bez ordenja
Premladi da bi se uvlačili u guzicu
Krojačima budućnosti
Volovi koji su trebali biti upregnuti
U vječito bolje sutra
Rođen u nekoj žabokrečini
Zaraženoj malograđanštinom i provincijalizmom
Roditelji nogama na zemlji
Ne intelektualci
Gurali u nozdrve
Ponos
Mi smo pali poslije Berlina
I tako u ranom formiranju naše svijesti
Pupčano vezani za zapad
Mi bez veze
Oni sa vezom su ostajali dole
A oni dole, ne vole
Ove gore
I tako šta sam
Ko sam
Odakle sam
Da sam kamen
Zvali bi me Istarski
Ovaj je sa Paga
A Ja
Čekam Božić na njemačkom
Čekam dječiji badnjak
Na dan vještica
Slatko ili gorko
I čega se sjećam
Samo proturječnosti življenja
I jednog profesora
Koji je pod pedagoškom isprikom
Posprdno i smišljeno drsko
Pitao
Šta Vam je draže
Sabrana djela Dostojevskog
Ili debeli perzijski tepih
Jebi ga
Profesore
Ja izabrao
Tepih
I tako, šta sam
Ko sam
Da sam kamen
Zvali bi me onaj čisti Istarski
Onaj tvrdi sa Paga
Muka mi je
A gledam u bijelim rukavicama
Iskorištavanje tolerancije i prilagodljivosti naše djece
Dok obilježavaju svoj duhovni obor
Jer nemaju onaj ponos u nozdrvama
Mi smo pali poslije Berlina
Jebo Vas Berlin
Ja molim evanđelje po Luki
Na njemačkom
I čekam badnjak
Da ga dovezu mercedesom
E, da sam kamen
Ne bih gledao svoje kamenčiće
Ko kanarince
Šarene
Obučene u narodnu nošnju
Što bulje u križ
I mole
Evanđelje
Na njemačkom
A ja
Ne mogu se oduprijeti
Dojmu jednog zaboravljenog vremena
Igranja prstena
Pale i piriza
I gurati djeci u nozdrve
Ponos
Civilizacije koja ih ždere
I ponekad u trenutcima slabosti
Amputiranom sviješću
Pitati
E, da sam kamen
Zvali bi me Istarski
Ili onaj sa Paga.
Boris B. Iko
Do tri boje ljubim žarko,
Jače neg’ li drugo sve;
Sve ću prije ljubit prestat
Al te boje nikad ne!
Crvena je prva boja,
Domoljublja to je plam;
Žarko ljubim otu boju,
Al dom jače ljubit znam!
Bijela mi je druga boja
Kano bijeli mramor-kam;
Kano krilo labudovo
Bijela kao snijeg sam! –
Modra mi je treća boja
Modra kao neba pram;
Za tu boju i za dom svoj
Žrtvovo bih život sam! –
Te tri boje ljudim žarko
Jače neg’ li drugo sve!
Sve bih drugo ljubit presto
Al te boje – nikad ne! –
Te tri boje viđaju se
Na zastavi roda mog
Te tri boje k slavi vode
Jer ih štiti Gospod Bog! –
August Harambašić
Stojte riječi, rđavoga uma
Trulost duha ostavite sebi
I idite drugom stranom druma
Ja vas k sebi ni uzeo nebi.
Stojte misli, lažljivoga žara
Progledajte iz te crne tame
Nemoj glava da Vam srce vara
Jer će glava ostavit Vas same.
Stojte želje, podlih iskušenja
Nek vam oči iz te tmine vire
Kao ružna smrtna priviđenja
Sudnjeg časa kad želja umire.
Stojte djela, puna srama
Gdje vam priča nije čast
Ni zaborav neće s Vama
Dok nosite teški,crni plast.
Boris B. Iko
Ovdje se ne rađa
samo da se živi
Ovdje se ne živi
samo da se umire
Ovdje se ponekad
i umire da se živi
Potočani iz ptičje perspektive