Dobro de

     Dobro de, eto Boris je ovakav, Boris je onakav, Boris je peder, neodgovoran obećao je nešto napisati kad se vrati iz dijaspore (kod mene je dijaspora čim se pređe Sava u B.Brodu). Pa eto vratio se se Martin iz Zagreba, došo ja ponovo u naš tako voljeni Odžak. Sjedim onako na terasi Ziriha, srčem polako svoju kavicu i kontam, bože čije stvarno Odžak. Nemam pojma svi viču naš, gledam u kafiću Duga nema nikog od nas (Hrvata) u Zirihu nevidim niti jednog Bošnjaka (muslimana), dobro da negriješim dušu ima par faca koje ne poznajem valjda uplaćuju kladionicu pa bježe i oni iz svojih sredina da nebi neko reko kako oni igraju kladionicu.Malo podalje pogledam preko u penzionom ti je sve nekako izmiješano, ma valja to, jebo ti krizu i nacionalne pobude kad mi moramo svi tu da živimo.      Kad smo od Boga izbačeni baš na tom komadu zemlje i on nam miriše ko malom dijetu materina sisa.Sad će mnogi pomisliti kako ja ponovo serem o tome bratstvu i jedinstvu, ma nije to, uvijek je bilo trzavica i prije rata sa gradskim pučanstvom (tj. Muslimanima) kao ono mi vlasi sa sela. Seljaci, nekulturni, nepismeni ali se to nekako završavalo sa par budala ( i par šamara) koji su smatrali da je grad njihov. Međutim ta količina budala se namnožila i to velikom brzinom, nije meni da se neko mora bojati nekoga, nego čisto respekt, voli ti svoje a nemoj dirati tuđe. Taman ja srčem tu svoju kavicu kad ono Hodža sa džamije otpoče svoju pjesmu, nije da mi nije smetala nekako preglasno mi to bi ali velim sam sebi u redu to je jedan dio kulture koji se mora respektirati i tačka.

     Kontam ja biće to još godina i godina, al nije to razlog mog javljanja nego otišo sam ti ja skroz udesno sa svojim pisanjem od onog šta sam htio kazati. Srknem još malo kavice pa gutljaj one vile iz Jošave pa kažem sam sebi, mada to nisam mislio reći nikada. Ma falite nam vi iz švicarske,njemačke, amerike i ostalih zemalja (uvijek sam bio slab u geografiji, dobio keca zbog Čačka, mislio da je u Bosni, a Spaho bio gadan) da ne nabrajam dalje. Nema nikog sama pustoš, znate li da nema ni onih cigana da prose.Terase puste, valjda ova kriza udarila u sve pore ovog našeg života. Prodavnice otpuštaju radnike,nema kupaca, kafići konobare, sve se nekako zavilo u neku sivu monotoniju.Ma nisu ni ćevapi onako friški kao kad ste vi tu, neću reći da se ne jede kad vas nema ali se jedu gljive, grah i ona suvadina još dok ima friškog paradajza (rajčice, za ove iz lijepe naše).

     Jedina pozitivna strana što niste više u gradu, možeš vala parkirati gdje ti je volja, mjesta koliko hoćeš. Uzduž i poprijeko, pusto, djeca se više ne deru - papi kupi mi sladoled – nema više one brzine kojom ste prohujali za vrijeme vaših odmora, nekako je to sporije, po meni lakše, ko da smo meksikanci samo drijemamo po terasama i nevoljno zijevamo, dok nas ne trgne iz tog našeg drijemeža, poneki glas – ma jebem ti Bayern jesi li vidio izgubi od Manjca, ko je to mogo vjerovat,ode mi sigurno par stoja maraka.

     Srknem još malo vile, pogledam na sat i kažem sam sebi – bogami je vrijeme promijeniti lokal - .

 

Boris B.Iko

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive