Juro  i  Šime   I

   Krajem 1998,u samu kišnu jesen, vratila se iz Njemačke naša susjeda. U tim godinama su svi bili radosni da se bilo tko vrati u našu Posavinu. Ne kažem da je naša susjeda bilo ko, ali eto imala je, kako kaže moj čiča „svojih mušica“. Nije se udavala, kako ona kaže svojom voljom jer je bog kaznio baš nju pa je upoznavala samo mlakonje. Čiča bi uvrćo očima, al je šutio, valjda zbog dobrosusjedskih odnosa, koji su često i bili sve drugo nego dobrosusjedski.

    Međutim te 1998 godine vratila se ona,ponosna na sebe samu, sa jednim dalmatincem Šimom, kako je on sam za sebe govorio Šime. Dvije srodne dušice, kojim je trebao jedan rat i dvije tisuće kilometara da se nađu.

    Šime je bio dobričina, volio je pričati za sebe kao o grubom dalmatinskom mornaru kojeg je more tako čvrsto formiralo a pustolovine su napravile ožiljke po duši i tijelu. Jedino što je naša susjeda imala frekvenciju glasa koju je Šime čuo na svim mjestima, bez obzira koliko je bio udaljen od kuće. Kad bi on čuo ono susjedino:

 

   - Šimeee –

 

   Ostavljale su se domine, prekidale partije karata, prekidale započete diskusije. Šime bi samo ustajao i u trku govorio:

 

   - Moram ić –

 

    Mi to prvo dozivanje nikada ni nismo čuli, velim Vam frekvencija koju moraš osjetit. Kad bi Šime već bio kod kapije mi bismo čuli onaj drugi zov ostavljene ženke.

 

   - Šimeeee –

 

    Čiča bi tad poludio, uvijek je to bilo u nezgodno vrijeme il mu je ostala još jedna domina u rukama, falilo mu još četiri poena do pobjede a dupla desetka mu ostala u rukama. Urlao bi za njime:

 

   - Đeš sad,pa nemereš sad otić, ajd pusti je nek čeka neće joj ništa bit –

 

   Šime bi ustajao ne obazirući se na čiču, odmahno bi samo rukama, ko da partija nije važna,pa će nastaviti sutra, ponekad bi propustio kroz zube:

 

   - Moram ić,Jure –

 

   Nisam Vam rekao da se čiča zvao Juro, ponavljam Juro a ne Jure, kad bi Šime reko Jure to bi samo pogoršalo katastrofu koja je već bila u toku, derao bi se za njime:

 

   - Nisam ti ja Jure, ja sam Juro, razumiješ li ti bolan, Juroooo.-

 

   Krstio bi se,govorio o tvrdoglavoj dalmatinskoj glavurdi kojoj je morska so pojela i ono malo pameti što je imo. A Šime susjed, jedino do čega je držao je do svoga dalmatinskog govora, onog govora kojeg sam ja tako volio a čiča bi se izuvo u mjestu kad ga čuje. Vikali su jedan na drugoga ili bi se Šime samo smješkao što je bilo za čiču definitivno strašnije od poštene dernjave i razmjene nesuglasica. Još kad bi mu Šime reko:

 

   - Ća je tebi Jure, ne igran ja u šolde, to je meni gušt i basta –

 

   Tu obično čiči Juri iskaču osigurači, ako je imo loše karte u rukama, bacale bi se karte, loše domine iz ruku bi završavale u gomili,u „bašči“ kako su zvali hrpu domina. Jure bi bio ljut, a Šime bi se pravio kao da mu nije jasno to Jurino ponašanje:

 

   - Ća vrištiš,spašćeš sa katriga,a duvaš umene taj duvan ko da su gradele a ne šah –

 

 Nebi mu čiča Juro ostajo dužan:

 

   - Šta pričaš,ja tebe pola ne razumijem,jel to dojč,ja sam bio u Austriji ali to ne razumijem –

 

   Tu bi se čiča Juro pohvalio svojim njemačkim jezikom, a znao ga je toliko dobro, da mu je i dalje becirk ostao kao bicikl, pa kad ga pitaš „gdje si ti ono bio Juro u Austriji“ on bi ko iz topa odgovarao „stanovali smo u 18 biciklu, a išli smo izvan Graca radit“. Al eto džaba mu strani jezici, komšiju Šimu nije mogao razumit, ili nije htio. Skoro isto godište, svoje pred penzionerske dane su popunjavali tim prepirkama. Znali su oni reći jedan drugom „ružnih riječi“ ali ako Šime nije došao na popodnevnu kafu, Jure bi se uzjogunjio, pa ni sam nezna dal da zove il će još malo sačekat. Kad ga nebi bilo, on bi nagovarao strinu Maru da ga zove na kavu a on bi se pravio kao da ništa nezna. Šime bi već kod kapije vikao:

 

   - Evo,iden –

 

   - Ne kaže se iden, nego idem, koji si ti tokmak Šime –

 

   - Skužaj barba Jure al ti si tukac bosanski –

 

   Kako ga je čiča Jure oslovljavao u znak dobrodošlice, tako je barba Šime vraćao svojim dalmatinskim. Sjedao na verandi u udobnu pletenu stolicu i srkao svoju kavu iz fildžana sa guštom. Poslije par gutljaja crne turske kave, obično bi miroljubivo počinjala njihova konverzacija:

 

    - Hoćemo li jednu –

 

    Onaj drugi bi samo kimnuo glavom i započinjali bi šta im je bilo pri ruci,šah, kartanje ili domine. Međutim tu bi i prestajala miroljubivost u konverzaciji, moralo se reći čiji su juče bili bijeli u šahu, ko je juče prvi dijelio, ko je prvi na potezu za domine. Strina bi donijela i rakiju uz kavu,a Šime bi se prenemagao.

 

   - More Mare al samo jedan bićerin –

 

   - Šta je sad,il oš il neš,opet on –

 

    Čiča Juro bi tu negde završio sa redanjem figura, uzeli bi čašice rakije, kucnuli se ko da ukrštaju mačeve prije dvoboja i bitka bi počela....

 

 

 

Nastaviće se

 

Homepage Uhren
Aktuelles Datum

Ovdje se ne rađa

samo da se živi

 

Ovdje se ne živi

samo da se umire

 

Ovdje se ponekad

i umire da se živi

Potočani iz ptičje perspektive