Poslije mnogo godina dugih,

Ponovo se vraćam u rodni kraj.

Nešto strašno vuče me k tebi,

Ko poslije smrti, iz pakla u raj.

 

Sjećam se drage, mlade i fine,

Petnaest godina imala je tad,

Možda se i ona sjeća mene,

Možda i ne, jer bio sam mlad.

 

Čuje se zvono sa starog tornja,

To  zvoni zvonar zalasku sunca.

Grad je pun nepoznatih lica,

Samo je pusta moja ulica.

 

Nikog neprepoznah u mome dvorištu,

Kuća bješe zapuštena i pusta,

Samo se magla spuštala polako,

U mome dvorištu gorko sam plako.

 

Draga mi se udala davno,

Rodbina pomrla,

Prijatelji odselili,

Nikoga nema da mi se veseli.

Miroslav Kljajić

 

Ti pamtiš ljubavi moje teške krize.

                            Besane noći, dane jebene.

                            Kada me ko jabuku bol zagrize.

                            Kada odu drugovi i usputne žene.

 

                            Ti pamtis vjetrove, kiše.

Snjegove koji su besno po meni tukli.

                            Moj gorki plač niz puste bregove.

                            Kada su me Bogovi za nos vukli.

 

                            Ti pamtiš moja ljeta bez novca.

                            I pesme cigana po parkovima

                            U mraku svetleće oči sove,

                            Slepljene kurtone po parkovima.

 

                            Ti pamtiš ljute izmaglice.

                            Šugave decembre i haustore.

                            Besciljne šetnje niz ulice.

                            Gluve noći bez dna i zore.

 

                            Ti  pamtis cirkuse i konjske trke.

                            Ruže od spužve po vašerima.

                            Proleće velikih poplava i frke.

                            Kafane pune konja i dima.

 

                            Ti pamtiš doba žestokih tuča.

                            Duga ležanja na vlažnoj travi.

                            Onu odvratnu škripu kauča.

                            I jastuk onaj svjetloplavi.

 

 

                            Ti pamtis glupe ekskurzije đačke.

                            Vruće bureke i cvrkut ptica.

                            Moja ljubavna pisma bez tačke.

                            I ružni izgled bezbrojnih lica.

                          

                            Ti pamtis ljubavi moja.

Motore i trke bijesne.

                            Džins jakne na rese,

i vranglerice tijesne.

                                                      

                            Ti pamtis ljubavi moja.

                            Zvezdo koja prestade da sija.

                            Ti jedino pamtiš mene.

Kakav sam bio ja.

Miroslav Kljajić