Da mi je znati

Dali i ti u kasne sate

Misliš na one koji sada pate

I da te vratim

Negdje u ljeto

Osamdeset pete, šeste

Možda i sedme

Ko će to sada znati

Imala si tijelo boginje

Preponosno i dobro

Da bi se odbacilo

Kao iznošena košulja

Ja mislim tijela bi se razumjela

Ali duše sigurno ne

Želio sam da oberem

Trešnje tvoje mladosti

Koje li podle zamisli

Zar ne

A sad

Da mi je znati

Dali i ti u kasne sate

Misliš na one koji sada pate

Nisam te volio

Mislim da si moja najveća tuga

Koju sam okusio

Ne želim reći greška

Jer ja sam te htio

Ne greška, samo tuga

Koja cvili

I ponekad podlo boli

Kako smo često govorili

Da je ljubav, riječ sa pet slova

I ništa više

Pa ipak

Ja mislim tijela bi se razumjela

A duše sigurno ne

I pitam sebe zašto baš zbog tebe

Čeprkam po prošlosti

Tako istrošene

I ne završene

I dali su trešnje pojedene

Il su grane savijene

Vjetar mi šapće

Da krstariš negdje

Morem

Jahtom

Zavezana onim okovima

Od pet slova

I ništa više

I nemoj misliti

Da netko pati

Meni samo da je znati

Dali i ti u kasne sate

Misliš na one koji sada pate.

 

Boris B. Iko

 

E, moj rođače

oprosti što te se sjetim, inače

znam,koje te muke muče

i koji zli jezici u ćošku čuče

sve su to psi pušteni sa uzice

gdje nema razlike od lica i guzice.

E, moj rođače

ti ostani isti,dapače

ne gledaj zvijezde,pogasi svjetla

očisti život, nek radi metla

ne živi se od uspomena

u ova tuđa,jebena vremena.

E, moj rođače

znam da ti oni znače

al ja ti to moram reći,oprosti

jer uzdišeš samo o mladosti

pripremi se na dan buđenja

i razumom za mnoga čuđenja.

E,moj rođače

oni masku samo noću svlače

čitavim bi danom s tobom dobro jeli

i tvoj zalogaj iz usta uzeli

al ti gledaj čistom svojom glavom

pruži ruku samo onom pravom.

E, moj rođače

nemoj da ti duša plače

znam da kipi već iz pune čaše

al se sjeti siromašne prošlosti naše

zato na pravi put izvedi dijete

i nek ti vedre misli kroz glavu lete

E, moj rođače.

 

Boris B. Iko

 

Svako je drvo pjesma jedna

Nijemo govori ćutanjem

Veliki hrast ili breza čedna

Šapću tiho svojim šuštanjem.

 

Ti krošnjom miluješ kao po licu

Hrastu ponosni samo te gledam

Nudiš dom za svaku uplašenu pticu

Šapućeš lišćem,ja te nikome nedam.

 

Breza još priča granama svojim

Urezano srce na stablu me prati

Daje mi život, snagu da postojim

I kao da viče vjetrom, daj i ti svrati.

 

Lipa usamljena ko da nešto traži

Želja mi je pored tvoga doma biti

Mirisa da ponese onaj vjetar blaži

Tebi i nikome cvijeta neću podariti.

 

Pored puta oni bijeli bagremovi

Bijeli, uspavani ko da nešto sniva

U svaku su krošnju utkani i snovi

Tako u proljeće sanja i ta naša šljiva.

 

Boris B. Iko