Umoran sam od te čežnje duge

od uzdaha što bijaše jadni,

ti čarima svojim podaruješ druge

i znam, kajaćeš se ali im ti dadni.

 

Pitam boga, sebe i noći što teku

ko te noćas gleda raskošnu i bijelu

sa kime dijeliš postelju meku

i nedaj bože dira po golom tijelu.

 

A ja ko da sam najveći gad

prisluškujem odjek tvojih koraka

i sa svima ja bi se pobio sad

da mi samo kažu kako si laka.

 

Od tuge ja bi se vješo,dajte mi uže

ma ko vas pita šta dobijam time

ko jadnik jadni, nemogu duže

kad njeno srce nepozna moje ime.

 

Bila si boginja svih mojih strasti

java mojih ideala,oličenje žene

sve dok te nisu počeli krasti

kroz oči mi otvorene.

 

I rekoh – nikad, kobna ženko

ja hoću bez stida dignuti čelo

ti budi drugima prateća senko

trenutna slast i živi veselo.

 

Boris B. Iko

 

Danas u podne umro je Josip Broz

preplašeno ćutali a znali smo svi to

čitav narod ko da je poludio skroz

i djeca su šaptala tiho,umro je Tito.

 

I gdje ste govornici puka svog

tog dana bili, baš tada

gdje vam je vjera, gdje bio je Bog

vi koji ste u prvim redovima sada.

 

Vi zagovornici nacionalnih svađa

sijači mržnje u djelu i riječi

duševni bolesnici svojih krađa

i ko će suludu misao da spriječi.

 

I postadoste divlje raspušteno stado

što ujeda, grize jezicima ljutim

nije vam sveto ni staro ni mlado

i ničemu dobrom mogo sam da slutim.

 

Puna su vam usta o toj vašoj vlasti

kao nekad opet ste u redovima prvi

i nikad dosta stare i nove slasti

jer ima Maršala još u vašoj krvi.

 

Dižete šaku onim starim žarom

samo do prsa ne prema glavi

lijepu našu pjevate ali ne “starom”

vi ovisnici o svojoj jadnoj slavi.

 

Boris B. Iko

 

Gledam ravno,tužno i duboko

osamljeno tiho bez ikakve hajke

da uhvatim to požudno oko

prekriveno plaštom zabrinute majke.

Moje misli ti sada pogodi

okreni se, želje ne mogu uzeti

pusti osjećaj nek te k`meni vodi

i nek te na tu našu prošlost sjeti.

Otvori lokot sa tog lanca

pusti uspomenu što nad tobom bdije

nemoj proći kao pored stranca

jer ta prošlost, tako loša nije.

Još se sjećam onih naših noći

često hodam po poznatoj stazi

sa nadom da ćeš jednom doći

i da te moje oko iz daljine spazi.

Priznaću ti, ona vrba ni glasa neda

znaš, ona uz vodu na kraju druma

što smo se pitali dali nas gleda

sada je tamo čitava šuma.

Tu gdje smo nekad griješili bludno

gdje trenutak mladosti ostade zaveden

i cvrčkov zov je zvučao žudno

a sad je nekako hladan i leden.

 

Boris B. Iko