Ko vražija žudnja da iz tebe vrca

daleko je čežnja, daleko od srca

reći ćeš kako ti nemaš ništa sa tim

a ja te sanjam i viđam sa njim.

 

Pričaš mi kako ti nisi žena ta

govoriš ljubav, kao da tebe ljubav zna

kako si bez mene usamljena tamo

ne sluteći naivan, a isprika je samo.

 

Upozorenje, pazi! Slali signale te

a ja im vraćao, kako nemogu bez nje

i pored očiju ja slijepac sam bio

razumite ljudi, braćo, pa ja sam volio

 

A možda sam znao, ko to sada znade

ko te uze, tebe ko od mene krade

a možda sam znao ali nisam htio

ostavljeni razumjeće, pa ja sam volio.

 

Oprostite ostavljeni, oprostite braćo

na tu ranu ja Vas ne bih sada vraćo,

skupa plakaćemo, suza se ne krije

razumjeti neće onaj što volio nije.

 

Boris B. Iko

 

Ja neću da na licima žena

koje prolaze tražim sreću svoju

i da od mene ostane sjena

sreća je otišla, ti uzmi tvoju.

 

Veliki dio noći ja bdijem samo

daleko su svi koji me vole

i neuspjesi znaju bljesnuti tu i tamo

možda i oni bdiju, možda mole.

 

Neka je tako i koga ona da voli

ostavljen odavno a otišla juče

u svojoj tišini satkanoj od boli

pomislim na tebe a ko da me muče.

 

Poslati te zaboravu probao bi svašta

misao na tebe boli i to dobro znaj

sve nesreće prođoh što zamisli mašta

okrutna je sudbina kada znadeš kraj.

 

Boris B. Iko

 

Lutam labirintom svojih sjećanja

Dok na radiju lagana muzika svira

Crvena zora najavljuje svitanja

Ja mučim ovaj jadni list papira.

 

Taj osjećaj kad Vam sve potone

I ranu staru otvara svako pitanje

Zato danas sretni neka me se klone

Do neke druge zore u rano svitanje.

 

Sjećanja u dugim noćima bjesne

A nešto gorko u vratu stoji i guši

Rado bi iskočio iz kože tijesne

Da nema onih ožiljaka po duši.

 

Moraću atome snage da skupim

I zavrnem šiju tome svom očaju

Hrabro prošlost pesnicama lupim

I zaboravim uspomene što laju.

 

Boris B. Iko

 

Ti stvarno odlaziš

I ostavljaš sve

Kao da ništa nije bilo

Napuštaš brod

A ja sam se kleo ute

Ko malo dijete

Pratio te i u rukama držao skute

Napuštaš brod

A ti si moje vrelo

Izvor svega

Skoro godina trista

I to, prije krista

A ti ostavljaš sve

Duboko u ljudima što vrijedi

I kažeš, već odavno

U tebi polako blijedi

I da nisam više slikar tvoj

Da zamiješam boje

Obojim u plavo

Crveno

Ružičasto

Za nas dvoje

Napuštaš brod

I sad me ljubiš

U obraz

Ko da smo rod

A ja u sebi sputavam

Vukova sto

Da onako izlete

Da te ugrizu

Poljube

Ne

Nemoj mi prilaziti blizu

Ostavi sve

Napusti brod

A ja ću vukove staviti u kavez

Pa nek mi je to zadnje

U meni će ostati

Samo poneko jagnje

Ti stvarno odlaziš

Kao da ništa nije bilo

 

Boris B. Iko