Poslušajte ko god želi znati,

Kako narod sad Hrvatski pati.

Od godine 1945,

Nastale su godine proklete.

 

Titin režim kako je zavlado,

Pobili su i staro i mlado,

Sve do dana današnjega brate,

Zatvaraju u zatvor Hrvate.

 

Stare žene u zatvor tjeraju,

A mladiće Savom otpremaju.

Valja brate tome na put stati,

Jer su mnogi platili Hrvati.

 

Mlogo žena bez čojeka ima,

Mlogo majki oplakuju sina.

Pa i sestre braću oplakuju,

Al' nesmiju da dušmani čuju.

 

Jer dušmani nemisle na Boga,

Zbog Ustasa progone svakoga.

Jer Ustasa Hrvatska je dika,

Zakleo se za svog poglavnika.

 

Koji brate zakletvu pogazi,

Taj zemljice i trave ne gazi.

Nesreća je svakome mladiću,

Ako nesluži Anti Paveliću.

 

Jer za kratko još vremena brate,

Doće Anto pokopat Hrvate,

Al' kad nam se sad Anto povrati,

U Hrvatskoj Tito će da plati.

 

I njegovi mladi partizani,

Neće biti kao što je lani.

Di god kojeg katolika vide,

Mujbeg odma odijelo mu skide.

 

Pa mu veže ruke naopako,

To je gadno, moja mila majko.

Vide dijete od 13 godina,

Vele: ubi Ustaskoga sina.

 

Gleda majka, tužna i žalosna,

Mladog sina odnese joj Bosna.

To je bilo u Odžaku brate,

Kad su zvjerski mučili Hrvate.

 

Pak kad su ih tako izmučili,

Na bajer ih Bosne izvodili,

Puška puca a strojnice laju,

Mrtva braća u Bosnu padaju.

 

Krvoloci kad su se vratili,

U Odžaku sjeli,  rakiju pili,

Rakijom krvave ruke prali.

Pismo slali M********* I****.

 

Znaš Ilija šta imade novo,

Na Bosni se dogodilo ovo,

Pobili smo ono teljugaša,

Sad je tvoja svaka snaša.

 

Kad Ilija riječi razumio,

U selo je odma izlazio,

Mlade žene sebi potražio,

I ovako njima govorio:

Pet dukata ako ćeš mi dati,

Odma ću ti čovjeka poslati,

Još ćeš jednu noć samnom spavati,

Jer se nije moro pridavati.

 

Koja nije tako obećala,

Svog čojeka nije dočekala.

Komunisti pobili su

Maja četrdeset pete

Pobili su 5000 ljudi,

Pobili su bez da im se sudi.

 

Ali braćo sloboda će doći,

I nestaće komunisti jedne noći.

Zbog tog što su taku

postavili pravu,

kad su od nas oteli državu.

 

Eto braćo od mene pjesmica,

Kaka vam je partijica,

Šta je bio komunist Ilica.

Sad ću pjesmu ovdje završiti,

I svoje ću ime spomenuti,

Ovu pjesmu Ilija Čalo je izmodo,

kad je s braćom po šumici odo.

 

 

 

Zapovjednik Mladih Ustasa, Ilija Čalo, Drenovac, 1946,

Od zaborava sacuvala i usmeno prenijela pokojna Mara P.

Još jedna,

neprespavana noć.

Kakva to samnom,

vlada moć?

Ovaj puta,

 poezija je kriva,

Pisah pjesme,

dok me je još živa.

 

Kome pjesme pišem,

Bolje bi bilo da ne

dišem.

Nikoga neinteresuje

poezija sada,

Ili ova moja

šaka jada.

 

Zašto me poezija vuče

na svoju stranu,

Više se zaradi

na cigli il' balvanu.

Kome pjesme

pjevam ja,

Nikom moja pjesma

nije potrebna.

 

Pa iako znam

sve te stvari,

Moja duša

zato ne mari,

Već neumorno

sa puno žara,

pjesme piše,

rimuje i stvara.

 

 

A sutra će nešto drugo

na redu biti,

Slobodna energija će me

uhvatiti,

Praviću klatno,

koje se vrti beskrajno,

Perpetum mobili,

interesuje me trajno.

 

A onda će doći

litratura i književnost,

Slikat ću slike,

volim umjetnost,

Već me čekaju

kompjutera dva,

Popravit i njih

treba.

 

A Fotošop, Offis,

CNC, CAD, CAM,

I još par programa

čekaju me dugo,

Nemam vremena

moja tugo,

Ja uvijek radim

nešto  drugo.

 

Rukomet i Odbojka

moja su tema,

Tu su i sin

A i žena,

Čekaju me

na sto strana,

Nemogu stići

za par dana.

 

A i vjera je moja tema,

tu ne postoji dilema,

sa malo filozofije i vjere,

riješiću svoje probleme.

 

Ipak tu je nada,

jednoga dana,

zaboraviću gluposti,

ostaviću se prošlosti,

pa ću koncentrisati se tada,

na jedno područje svoga rada.

 

Znam da neću postati

Slavan ili bogat

Bogatih pjesnika nema,

Tu ne postoji dilema.

 

Pisaću pjesme svakoga dana,

prihvatiću se jednoga zanata,

i raditi kao pjesnici svi,

pisaću pjesme do smrti.

Kljajic Miroslav

Goldau, 19.12.2012